Sami naslov ovoga kraćeg ogleda u isto je vrijeme i upit i odgovor. Kao da time želi reći da je sami čin raspravljanja o ovome nešto izvan prirodnog toka stvari, budući da pravo na jezik, kulturu i školstvo pripada u temeljna prava svakoga naroda. Jezik, kulturu i školstvo stvara narod, a pojedinac u njima slobodno sudjeluje. Nerazdvojivo su sastavljeni, pa tako bilo koje nijekanje dovodi do uništenja čitavog bića naroda. No, zašto ovakav naslov i gdje smo mi glede svega ovoga kao hrvatski narod konstitutivan u državi koja se zove BiH?

Počesto za jezik kažu da je kuća bitka nekoga naroda. Pridružujem se tom izričaju. Zajedno s vjerom, umjetnošću, filozofijom… doprinosi razvitku kulture jednoga naroda. Članovi pojedinog naroda komuniciraju između sebe i komuniciraju s članovima drugih naroda. Na taj način stvara se kultura, počesto višestruka u svom izričaju. Jezik je ujedno i čuvar određene kulture. Prenosi ono što su ostvarili stariji naraštaji i to razvija dalje.

Samo pravo na jezik sastoji se iz većeg broja različitih prava. Nabrojimo ih: pravo na davanje imena vlastitom jeziku; pravo na jednakopravnost vlastita jezika u složenoj zajednici; pravo na slobodnu uporabu vlastita jezika u javnom i kulturnom životu zajednice; pravo na odgoj i obrazovanje na vlastitom jeziku; pravo na uporabu svoga jezika u sudskim postupcima; pravo na pismo kojim će se jezik služiti; pravo na… Zacijelo mogli bismo ih još dosta nabrojiti, ali i ovaj popis je dovoljno iscrpan.

Pravo na kulturu pruža pojedincu i narodu mogućnost sudjelovanja u kulturnom životu i znanstvenim dostignućima. Važno je naglasiti da kulturne raznolikosti, zajedno s jezičnima ne osiromašuju, već obogaćuju ljudsko društvo. Shvatila je to i EZ pa sve više rabi izričaj »jedinstvo u različitosti«. Čim se nekom narodu ukine pravo na njegovu kulturu nastaje njegov polagan silazak s povijesne pozornice. Povijest je prepuna takvih primjera.

Onaj tko uspije zadobiti pravo na svoj vlastiti jezik i kulturu, svakako bi trebao zadobiti i pravo na svoje školstvo. Na školama i sveučilištima nastava će se izvoditi na materinskom jeziku prema odgovarajućim nastavnim planovima i programima. Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima govori o pravu uporabe i korištenja regionalnih i manjinskih jezika u osobnom i javnom životu, kao i u obrazovno-odgojnom procesu. Za nju je to temelj multikulturalnog i višejezičnog društva. BiH je jedna od takvih država. Na žalost, kroz povijest pa sve do sada hrvatski je narod bio izložen sasvim nekim drugim uredbama.

Krenimo kratko kroz povijest. Hrvatski je jezik svoju standardizaciju započeo 100 godina prije srpskog i 250 prije bošnjačkog jezika. Kada danas stvari pogledamo, izgleda sve sasvim drugačije. Srpski i bošnjački jezik u BiH napreduju, a hrvatskom se sužava prostor za život. Nastavak je to nekih ranijih procesa. Prisjetimo se Novosadskog sporazuma od 10. prosinca 1954. Određeno je da je narodni jezika Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik u čijem nazivu treba istaknuti oba njegova dijela. Tragom ove odredbe 1960. tiskan je jedinstveni Pravopis srpsko-hrvatskoga (hrvatsko-srpskoga) književnog jezika, i to na latinici i ćirilici. Hrvatski narod u HR u ožujku 1967. odgovara glasovitom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Hrvatski narod u BiH odgovara poznatim Pismom sedmorice tiskanim u Oslobođenju 28. siječnja 1971. Podrazumijeva se da su ovi napori gušeni i ugušivani. Dolazi Domovinski rat i oslobođenje. Hrvatski narod u HR i BiH svoj jezik, kulturu i školstvo naziva svojim imenom i počinje o njima brinuti na svoj način. Međutim, stvari za hrvatski narod u BiH kreću nizbrdo potpisivanjem Daytonskog sporazuma. Stvara se nepravedan politički okvir i to ima posljedice i po hrvatski jezik, školstvo i kulturu. Srpskom jeziku, kulturi i školstvu dana je Republika Srpska da se u njoj ostvare. Hrvatskom jeziku, školstvu i kulturi dana je Federacija da se zajedno s bošnjačkim jezikom, kulturom i školstvom tamo ostvare. Svakim danom to ide sve teže, ne samo zbog toga što je hrvatski narod malobrojniji, već zbog političkih odnosa koje podupire međunarodna zajednica. Federacija ili drugi entitet malo po malo postaje samo entitet jednoga naroda, bošnjačkoga. Time na pozornicu stupa samo jedan jezik, uljudba i školstvo.

Mnogi kao da zaboravljaju na Deklaraciju o pravima čovjeka, koju su proglasili UN 10. prosinca 1948., a na koju se neprestano pozivaju. U 1. članku ona kaže: »Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima«. To su jednostavno odredbe naravnog prava koje su neovisne od prohtjeva bilo kojeg zakonodavca, odnosno spadaju u »neotuđivo pravo«. Crkva to često naglašava u svom govoru o društvu. Klasičan je izraz »suum cuique tribuendi« (dati svakome ono što mu pripada). Nepravda se pojavljuje u onom trenutku kada se pojedincu uskraćuju ona dobra koja mu pripadaju snagom njegove osobnosti. Sve ovo vrijedi, naravno, i za narod u cjelini. Gubitak duhovnih i kulturnih dobara, kao što su pravo na samoodređenje, odlučivanje o načinu udruživanja i političkog života, pravo na vlastiti jezik, kulturu i školstvo, mnogo teže padaju od materijalne nestašice, budući da pogađaju čovjeka i narod u njegovoj duhovnoj samobitnosti i osobnosti.

Zbog čega dolazi do gaženje prava čovjeka i naroda nije odgovoriti intelektualcima, kao onima koji se u prvom redu brinu za jezik, kulturu i školstvo jednoga naroda, nije ni Crkvi koja se brine za vjerski život, već je političarima. Samo, što oni mogu uraditi u BiH? Ako se međunarodnoj zajednici ne sviđa kako djeluju, jednostavno ih udaljava s njihovog položaja, a u nekim slučajevima im zabranjuje baviti se politikom ili ih sudi zbog nje. Za pohvalu je što se ministri prosvjete, znanosti, kulture i športa u županijama s hrvatskom većinom ovih dana trude očuvati hrvatskom narodu pravo na jezik, školstvo, a time i na kulturu. U tome svakako imaju podršku hrvatskih intelektualaca. Imajući baš ove stvari na umu oni su 30. siječnja 2004. stupili u javnost okupljeni u HIK '04. Javljaju se do sada raznoraznim priopćenjima i izjavama. Za očekivati je da će pokrenuti i javne tribine, kao i druge oblike zakonom dopuštenog djelovanja. Velika poteškoća su potrebna novčana sredstva, budući da je hrvatski narod politički stiješnjen u BiH. Ipak, nada ostaje, kao i odluka da je ovo i naša država, da smo rođeni u njoj, da je naš narod konstitutivan i da se ne ćemo dati otjerati s pragova svojih domova. Pritom sve ono što budemo tražili za sebe moramo dopustiti i drugim dvama narodima. Možda kroz ovu muku postanemo kamen temeljac za stvaranje održive države BiH. Možda!

Miljenko Stojić

Okrugli stol, Pravo na svoj jezik, kulturu i školstvo, Busovača, 23. travnja 2004.; Hrvatsko slovo, X, 471, Zagreb, 30. travnja 2004., str. 13.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 3. svibnja 2004., 21.00 – 21.45