Miljenko Stojić, hrvatski pjesnik mlađe generacije, već je svojom prvom knjigom (Unatoč svemu, 1994.) pokazao izrazitu pjesničku zrelost. Ta je zbirka pjesama bila daleko od poimanja jednoga prvijenca, a pjesme iz nje uskoro su zastupljene i u najstrožim antologijama hrvatskoga pjesništva. Cjelovitost pjesničkoga izraza kakvu nalazimo u knjizi Unatoč svemu ovaj pjesnik postiže i u narednim zbirkama: Pjesma blizini (Ceres, Zagreb) i Kaplji (Ziral, Mostar), što Stojića potvrđuje pjesnikom istančanoga senzibiliteta, duboke uronjenosti u riječ i ozbiljna, dugotrajna rada na pjesmi.
Motivski krugovi ovoga pjesništva određeni su neposrednim autorovim iskustvom: ratno stradanje, naravski, nije moglo biti mimoiđeno jer je od toga stradanja sve bilo užareno u trenucima nastanka velikog broja pjesama iz kojih su knjige sastavljene. Premda svjedok i sudionik stradanja, pjesnik Stojić o ratu piše tiho, njegove su pjesme pogođene onim silnim granatama koje su ispaljene u njegov narod, ranivši ga, rastjeravši ga... ali ga učinivši i braniteljem svoga doma i dostojanstva. Otuda pjesnikova molitva Bogu da navrati u braniteljev rov, otuda su u njegovoj pjesmi groblja osvijetljena na Dan mrtvih ustvari gradovi preseljeni pod zemlju. Unatoč takvu nadahnuću i motivici, pjesme ovoga pjesnika nisu pjesme trenutka: njihovo značenje tiče se svih i za sva vremena dokle ratna stradanja budu postojala, bilo gdje na zemlji.
Drugi motivski krug jest čvrsta pjesnikova vjera u Boga, što znači u ljubav, u čovjekovu dobrotu, premda su sumnje česte i dvojbe svakodnevne.
Uz pjesme, Miljenko Stojić piše i kratki esej, odnosno meditativnu prozu, te je do sada objelodanio knjige Ta vremena i Paljenje svijeće, koje ga uvrštavaju u red majstora proze, autora koji bistrim okom promatra svijet i njegove manifestacije. Dok su Ta vremena odgovor na ratna stradanja, Paljenje svijeće je meditativno štivo kojim autor promišlja položaj suvremenoga čovjeka u svijetu drugačijih, egzistencijalnih nemira.
Nove pjesme Miljenka Stojića, koje se čitatelju nude na stranicama Motrišta, njihova autora posvjedočuju još jedanput pjesnikom koji ni na trenutak nije odložio pero/računalo: u njima se zrcali ona svježina koju nalazimo i u njegovim prethodnim knjigama, najavljujući još jednu zrelu knjigu zrela pjesnika.
Krešimir Šego
Međugorje, 10. kolovoza 1999.