Miljenko Stojić, Prijatelji (izabrane pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.

Piše: Mirko Bobaš

»Pjesnik ne smije nastupati kao govornik ili pak kao glumac, nego kao dirigent: da bi iz glazbala izvukao što je moguće više, on mora okrenuti leđa publici.«

Göran Palm

Kad intelektualac i još svećenik-franjevac objavljuje pjesme u punoj životnoj zrelosti, tada nam je to pjesništvo zanimljivo. Kako obuhvatiti svu dubinu i širinu Stojićevih poetskih prostora njegove istinski osjetljive poetske duše? Kako pružiti pouzdane smjernice kretanja njegovim poetskim svijetom? Kako izraziti izdanke njegove zavičajne uljuđenosti i skladnosti?

Miljenko Stojić (rođen 1960. u Dragićini kod Međugorja) autor je koji je već zauzeo svoje mjesto unutar korpusa hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Intelektualno je rastao u jednom izrazito bogatom vjerskom i kulturnom podneblju – postojanje drugih i, uopćeno rečeno, drugosti bio je uvjet dinamike, opstanka i razvoja njegove kulture. Studirao je u Sarajevu i Zagrebu, ali i na široko poznatim sveučilištima Jeruzalema i Rima. Dakle, nije potrebno puno truda da se rekonstruira plodotvorna akademska duhovna klima u kojoj započinje njegovo duhovno, poetsko odrastanje, njegov pjesnički portret.

Riječ je o izabranim pjesmama pod naslovom »Prijatelji«. Knjiga je podijeljena u četiri dijela s naslovima: Unatoč svemu, Pjesma blizini, Kaplja i Nove pjesme. U njegovoj poeziji je prisutna podloga tematsko motivskih situacija sjećanja, djetinjstva, mladenaštva – njegova poezija nosi pečat njegova života. Ovdje je govor o pjesniku koji svojom poetskom riječju slika, vraća se na ljudski početak – u Početku je bila slika – ova proustovska potraga za izgubljenim vremenom česta je tema u suvremenoj hrvatskoj prozi i poeziji; ovaj svojevrsni putopis, dnevnički poetski zapis artikulacija je autorovog poetskog »ja«, atribut je koji ova zbirka izabranih pjesama nosi – neke su pjesme nadahnute motivima s putovanja po Europi, Bliskom istoku i Americi.

Struktura pjesama pokazuje da je Stojić poet tradicionalne invokacije, ali ne zatvara oči pred ovodobnim kretanjima, stremljenjima u poeziji. Pjesme su pisane lako čitljivim stilom, stihovi variraju po dužini, pjesnik govori vlastitim ritmom, a sadržaj je iskren; ima i iskonskog romantičnog zanosa, zaigranosti i ironičnosti.

Njegov poetski tekst je, i kad ga promatramo iz višeg kritičkog očišta, živi organizam iz kojeg zrači snaga bivstvovanja, postojanja, opstajanja, životnog pulsiranja: on je u svakoj svojoj pjesmi, ili pred svakom svojom pjesmom, imam dojam, na svoj Stojićevski način, nanovo zanesen. Između autora i djela ovdje je malo razlike: gotovo svaka je pjesma autobiografska, istovjetna osobnosti svojega tvorca.

Mislim da je vrijedno pažnje njegovo spisateljsko svojstvo, sposobnost diskretnog zapletanja i tihog raspletanja, nenametljivo traženje rješenja. I za Stojića pisati pjesme, baviti se poezijom jest nemir, osobna neumirenost, diranje »u svoje rane«, a govor dubina je nešto »što se ne da krivotvoriti«: biti pjesnik je nešto posebno: »ponekad me boli, kad nikog drugog ne boli,/ ponekad se radujem kad nitko drugi to ne čini«. Ili »Tek kad u sebi osjetih/ njihov čudni koloplet/ shvatih što sve znači/ živjeti samo od nadahnuća«. Živjeti život »ima smisla samo u sigurnoj nesigurnosti otvorenosti.«

Vrlo znakovito. On je pjesnik duboke upitanosti o životu i nad životom. Čitajući njegovu poeziju nisam mogao a da i sam sebe ne upitam, na primjer, što je to sa mnom, u meni i oko mene. Riječ je o pjesniku, koherentnom pjesniku, koji u zbirci izabranih pjesama »Prijatelji« čeznutljive želje, ali bez prizemnosti života, životarenja, razvija poetsku priču o životu, koji ima svoj ritam, svoje uspone i padove; pjesnik mirno progovara, definira, odgovara, tvrdi.

Svi dijelovi cjeline nisu podjednako uspjeli ni u Dantea, Baudelairea, Vesne Parun, Kranjčevića i svaki pjesnik ne mora pružati čist, oljušten plod, nego ga može iznijeti kao svjež gomolj sa zemljom. Složimo li se s ovim, onda oko svežnja pjesništva Miljenka Stojića ima doista plodnog, hranidbenog.

Ova zbirka pjesama nadaje nekoliko pitanja, tj. njegov pjesnički naboj jesveden na težišnice: prijatelj – prijateljstvo, Bog i Gospa, djetinjstvo, ptice, čovjek, sobe, krajolici kao duhovne iskaznice ljudi, životni okoliš koji ima svoje duhovno ozračje, ... I površno iščitavanje knjige pjesama namire nekolikovrsnu karakterizaciju pjesničkog diskursa, kako motivskim repertoarom u poetičkim ostvarajima, tako isto i karakterom poetskog subjekta. Jer, u skladu s porukom teme i s njenom usmjerenošću na emotivne sadržaje i senzitivni nemir lirskog subjekta, lirskog kazivača – pjesme legitimiraju emotivni lirski subjekt i njegova osjećajna stanja. U njima se lirsko iskazuje kao osamljeno, lomno, potrebno zajedništva i komunikacije drugoga. Stoga pjesme otkrivaju njegov intiman svijet, njegovu antropologiju i njegov svjetonazor, ali ne ukazuju na obilje književne, pjesničke moći ostvarene jezikom. Upravo je to razlog da nam se čini kako pjesme piše isti pjesmovni subjekt.

U poeziji s tematikom posebno »onda kad (je) smušen« i kad gasi »svoja svjetla«, kad traži odgovore, zaziva Boga, ostvaruje dijalog s Bogom koji mu je »dah i toplina,/ neiščezao glas u magli,/ ti si moja namjera i odluka,/ prijatelj dobar i vjeran, (…)« A u pjesmi »Molitva iz rova« pjesnik poziva Boga: »Svrati Bože i u moj rov/ ispričat ću ti najljepše priče koje znam/ biti iskreniji nego ikada prije/ obećat ću ti da ne ću biti/ kao oni s druge strane (...)«. On skreće u horizont podrijetla svoga i svega. To nije nikakva novost u hrvatskoj književnosti i možemo je pratiti od začinjavaca, a u naše vrijeme u osviješćenom pjesničkom diskursu, podsjetimo se pjesništva, Šopa, Štambuka, Poljaka, Kuparea – Stojić se oslanja, korespondira s hrvatskim pjesnicima.

Ptica je autorova znakovita metafora. Ona upućuje na vezu sa životom; ptice su vladarice koje mogu vratiti »nekadašnje čežnje, ideale, sanje,/ dah ukradene mi ljubavi ljetne noći,/ noći sa svojim zvijezdama,/ zrikavcima/ i zanosom moga djetinjstva.«

Čovjek je temeljna pripovjedna odrednica poezije Miljenka Stojića; on je središnji junak čvrsto ukorijenjen u svijest i vezan za Boga; politički sustav čovjeku Hrvatu niječe pravo na artikuliranu osobnu povijest, pripadnost. Po Stojićevom državnom, političkom okolišu Hrvat je izravna opasnost po svaki temelj druge civilizacije društva, sve hrvatsko je aberacija, anomalija koju treba ukloniti; uopće, čovjek je Stojićeva složena nosiva metafora, koja poput mastodontskog kostura nosi poetsku naraciju autora.

Njegove pjesme su sami čin pisanja osobne i nad osobne povijesti čovjeka, koji funkcionira kao metafora; čovjek je u središtu, ali je i bolno izmješten u nesigurni prostor margine; on je i čežnja »u okrilju besanih noći/ i dugih sumornih izgriženih dana«; čovjeku je putovati »tko zna koliko;« čovječe, nije ti lako koračati »stazama ovog pogaženog izlomljenog vremena.«

Dakle, postoje kameni međaši, odrednice unutar kojih se kreće, postoje osi, čvrste osi oko kojih niže misli. Čovjek se vraća početcima: »Molit ću ptice/ (one su očevici, svjedoci) da mi opet sve vrate«, ali ne bilo kako, »nego zanosom moga djetinjstva«.

Značajno je za Stojićevo iskustvo, poetsko iskustvo i ratno razdoblje, jer on je u ovom domovinskom ratu bio vojni kapelan, nalazio se na bojišnici. Dakle, pripada onoj generaciji poetskih, književnih znalaca, koji su knjigu morali zamijeniti oružjem, biblioteku ratnim rovovima, gledajući svijet s one njegove najmračnije strane. Njegovo analitičko pero, njegova poezija je tumač, svjedok da je dojmljiv domoljub, da je on sam ostao uljudno ljudsko biće, kad spominje ta vremena zla i ratnog ludila. Uvijek mi je na pameti, kad čitam prozu i poeziju od nekoga autora iz te generacije, kako su njihovi životi natopljeni iskustvom ratne destrukcije, od duhovnih do materijalnih dobara.

Ovo su samo uzgredne napomene o Stojićevim temama, silnicama i strujnicama, jer on je sudionik, vidjelac jednog uistinu ne malog poetskog svijeta.

Eto, došli smo do završnog uvida u knjigu pjesništva Miljenka Stojića. Želim istaknuti pohvalan pothvat zagrebačke naklade Jurčić, u biblioteci »Posebna izdanja«; pošto su sve obasegnuli svojim vidom i uvidom, znalački su izbor sačinili Krešimir Šego i Zdravko Kordić – izabirači su dobri znalci hrvatske poetske suvremenosti. Kordić je napisao i pogovor, a urednik je Vjekoslav Boban: naslovnicu knjige i samu knjigu rese ilustracije fra Joakima Gregova.

Istina, usput budi rečeno, autor dariva svoju poruku čitateljima, ali u samom književnom djelu, pjesmama, postoji stanovita dvostrukost: djelo pripada i pojedincu i kolektivu. Pošto, poetski ispovjedni glas Miljenka Stojića ima vlastitu matricu, dobitak je za hrvatsko pjesništvo u cjelini, a može se očekivati dobra recepcija čitatelja i to, važno je naglasiti, raznih generacija.

Bilten Franjevačke teologije, XXVII, 2, Sarajevo, 2000., str. 280. – 282.