Stopu po stopu gazili smo gustišem,
uvjeravali su nas da je bez mina,
bilo je to tamo negdje oko podneva,
u Promini, u Mratovu, kod Radasa.

Šutio sam i osluškivao vrijeme.

Ako je istina, svjedočenja kažu da jest,
onda su ih vodili ovim putem, svezane,
njih Hrvate, braća Hrvati podrijetlom.
Fra Radoslava Vukšića, ravnatelja gimnazije,
fra Fabijana Paponju, marnog profesora,
fra... nepoznatog jednoga, do sada,
te tri puna kamiona nevoljnoga puka.
Pričalo se odvajkada tako u selu.
Njih trojica odbaciše papiriće s imenima,
zrnca krunice, dijelove odjeće,
što puk revno skupi i pomno sakri.
Gonili su ih kao stoku na klanje,
da što prije dovrše taj dosadni posao.

Odgonetam njihove posljednje misli,
odgonetam njihove posljednje riječi.
Prenosi mi ih povjetarac na licu,
travke koje smjerno rastu oko jame,
ptičica što zahvaljujući odnekud dolijeće.

Crvena zvijezda na spomeniku bezubo se kesi,
odmahujem rukom, dosta te rugobo.

Mi danas tragamo za njima trojicom,
mi danas tragamo za njima nepoznatima.

                                                         Miljenko Stojić

14. Sesvetski pjesnički maraton, 23. travnja 2021.