DRUŽENJE S LEPTIROM
On se ne brčka
u lijepom plavom moru.
Samo leti iznad kamenja,
spušta se i opet uzlijeće.
Ne znam što tu nalazi.
Naprežem oči nešto vidjeti,
ali sve je tako uobičajeno.
Djeca vrište u plićaku,
odjekuju brižni majčini glasi.
Meni ljepota očito bježi.
OPORUKA
Kada stigne taj čas,
a zacijelo će stići,
zastavu mi nemojte zaboraviti.
Stoplite me njome
pa ću opet živjeti:
u cvijeću, u moru, u djeci...
Postat ću zrno pijeska
u voljenoj hrvatskoj zemlji.
Znat ću da nije bilo uzaludno
ni tada, ni sada, ni ikada.
Možda netko ne razumije,
e, tu nemam što reći.
MIRISI JUGA
Opet večeras o svojoj sobi razmišljam.
Možda zbog toga što je vani bura,
možda zbog toga što me život ščepao,
ima tisuću tih možda, a tako malo odgovora.
Svejedno, meni je tek važno da miriše na jug,
dunje, naranče, more, masline, kamen, sunce...
Držim uspomene na policama uz knjige,
sjećam se kako je sve doplovilo do mene,
što mi to danas zapravo znači i dokle tako.
Čujem da već govore: dobro se još drži,
a ja im se čudim, jer mladić sam u duši,
znate, onaj u punoj snazi, spreman na sve,
pa zar to ne vidite, brižni moji poznanici?
Došlo ih je... na desetke tisuća,
svojoj Kraljici Mira u pohode,
sa svih strana nevoljna svijeta.
Prolazili su mi ispred očiju,
nasuprot moga ugodna hlada.