Čitao sam kako si smjerno otišla na nebo,
bez buke, uživanja u svojoj nadmoćnoj veličini,
žalila si samo one koji ništa razumjeti ne će,
ljude čije su oči zasjenjene, a duša prazna.
Ne znam jesi li žalila i mene ili se oslanjala na me,
krhak sam ja i loman, zaboravljam često usmjerenje,
a puti su prašnjavi i teški, još k tomu varljivi.
Hoće li nekada netko pokazivati moje stope
ili ću samo biti prolaznost bačena u vjetar?
Ne zamjeri na ovom mom bolno jasnom pitanju,
daleko od toga da ti se želim postaviti uz bok,
tek se ogledam u tvojoj dubokoj mudrosti,
pitajući se je li išta od nje palo na me?
Griješio sam mnogo i zemlje se držao čvrsto,
a bila je samo potreba hodati, sve do zalaska sunca,
tek tada zbiva se prijelaz, počinak u Ocu.
Ne pitam te kako će to biti, jer ću teško shvatiti,
znam samo da moram vjerovati, tvojim stopama ići.
Nije bilo drukčije ni s tobom, Gospodina si slijedila,
njega, svoga Sina, gledala obješena na križ,
govorili su da je lopov, prevarant, nevjernik,
šutjela si, a riječi su udarale u tvoje srce kao kamen,
opraštala si i pripravljala se za ponovni susret.
Samo Bog zna koliko je meni još dana ostalo,
ja ih se ne bojim jer si ti neprestano sa mnom,
gledamo se povjerljivo u oči, ti majka, ja dijete,
spušta se predvečerje, u daljini vidim kuću,
netko pred njom sjedi, zahvaljuje Bogu na danu,
lice mu je prožeto svjetlošću, i tako blago,
dolazi tvoj Sin i uzima ga prijateljski za ruku.
Dovršeno je, bio je vjeran, vrijeme može početi,
samo, tko je to bio, jesam li mu barem nalik?
Miljenko Stojić
Glas Koncila, LXIII., 32-33 (2616-2617), Velika Gospa, 2024., str. 40.
 slijedim-te.pdf | [ ] | 1678 kB |