UVOD

Sami naslov ovoga članka možda izaziva određenu zbunjenost. Netko bi mogao pomisliti da se protiv nečeg želim pobuniti, ustoličiti novi način evangelizacije i pastorizacije. Ustvari je sve obrnuto. Namjera je ovoga članka skrenuti pozornost na društvene događaje koji se odvijaju oko nas i skrenuti pozornost na to kako ih iskoristiti za širenje kraljevstva Božjega na ovoj zemlji.

Civilizacija u kojoj živimo jest civilizacija koja nadasve cijeni multikulturalnost. Ni jedan svjetonazor ne želi se proglasiti jedinim ispravnim i obvezatnim. Svakomu se daje pravo na postojanje i na dokazivanje snagom dokaza. Kao kršćanima snaći nam je se u tome nadziranom metežu. Treba, naime, znati da je i ovakav stav protiv svih svjetonazora ustvari jedan svjetonazor.

1. Razjašnjenje pojmova

Nema smisla, čini mi se, ići u dublje razglabanje teme ovoga članka prije nego što razmotrimo pojmove koji nam se nameću u samom nazivu teme. Na taj način hod će biti sigurniji i ujednačeniji.

1.1 Alternativan

Ovaj pojam izaziva pomalo podozrivost u onih koji su pristalice već ustaljenih mišljenja i ponašanja. Čini im se da on želi biti nešto novo i drugačije.

Opći rječnici i leksikoni kažu da alternativan dolazi od alternus, što znači izmjeničan^[1]. To je izbor između dviju mogućnosti: ili – ili. Filozofski rječnici, leksikoni, enciklopedije... daju šire značenje ovoga pojma.^[2] Oni kažu da je alternativan općenito izbor između dviju mogućnosti, često rješavanje teške i neugodne situacije u kojoj smo prisiljeni izvršiti takav izbor. U logici se alternativom naziva odnos u kojem se nalaze dva člana disjunktivnog suda koji se po tome i naziva alternativni sud. Takav sud sastavljen je od dvaju sudova od kojih je jedan nužno neistinit ako je drugi istinit.

Za današnji veliki govor o alternativnim usmjerenjima najzaslužniji je »New age«. Pod ovim nazivom krije se skup učenja i praksi koji zajedno žele dati novi pogled na svijet i na realnost.^[3] Ovaj pokret potaknula su velika znanstvena otkrića, odnosno udivljenje prema ljudskim sposobnostima. Kažu da je došlo vrijeme izvršiti veliki preokret, još više proširiti našu svijest, ne bojati se i priznavati naše sposobnosti. Promijenjena svijest bit će znak ulaska u novo doba. Ovakva jedna duhovna avantura jest znak povratka izvorima. Sredstva koja su potrebna da bi se dosegli ovi ciljevi jesu alternativne terapije, transpersonalni odgoj, novo shvaćanje znanosti. Na kraju svega pojavit će se novi svijet, jedna vrsta planetarnog sela.

Nama kršćanima New Age je pomogao samo u tome da neprestano imamo živom svijest tražiti nove putove u svome propovijedanju. Njih je potrebno tražiti zbog toga što se vremena neprestano mijenjaju i što je neprestano potrebno navješćivati riječ na novi način.
 

1.2. Evangelizacija

U korijenu pojma evangelizacije jest euangélion – dobra vijest. Nju je donio Isus Krist i zbog toga ju je potrebno navješćivati. Sv. Pavao mudro kaže: »Ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje« (1 Kor 1, 17).

Kratko rečeno, evangelizacija je protega vjerovanja. Vjerovati uključuje ispovijedati vjeru, svjedočiti je.^[4] Nije moguće vjerovati bez evangeliziranja, nije moguće evangelizirati bez vjerovanja. Evangelizacija je djelo cjele Crkve i svih u Crkvi. Po njoj Crkva raste među ljudima.

1. vatikanski sabor mnogo je govorio o evangelizaciji, budući da je želio približiti Crkvu suvremenom vremenu. Naročito je to došlo do izražaja u »Dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve«. Potrebno je spomenuti i encikliku Pavla VI. »Evangelii nuntiandi«. Prema ovim dokumentima, evangelizacija se treba obraćati konkretnom čovjeku u prostoru i vremenu.

Evangelizacija je dinamična i slojevita stvarnost složena od različitih elemenata. Crkva ponajprije treba imati živu želju obnoviti ljude među kojima živi. U toj sredini ona je pozvana biti svjedokom vrednota Kraljevstva Božjega i novog života koje ono uključuje. Ne treba se libiti izričito naviještati evanđelje nevjernicima. Zadaća joj je nastojati potaknuti na obraćenje u pojedinačnom i zajedničkom načinu života. Evangelizirajući ljude Crkva polagano stvara zajedničarska mjesta na kojima se vjera može hraniti, suodgovorno dijeliti i živjeti. Isusova prisutnost slavi se u sakramentalnim znakovima, kao i dar Duha Svetoga zajednici i pojedincu. Obogaćena i učvršćena Isusovim duhom Crkva razvija aktivni apostolat u različitim sredinama i prilikama.

Jedna od važnih stvari koju Crkva treba imati neprestano pred očima jest da živi u civilizaciji koja je duboko pogođena sekularizacijom. Došlo je tako do desakralizacije, raskršćanjenja i do bezvjerstva.^[5] Zadaća je Crkve znati odgovoriti ovim izazovima.

Čitav evangelizacijski tijek ima i svoju dinamiku. Dok vrši evangelizaciju, Crkva ima pred očima tri skupine ljudi. U prvu skupinu pripadaju oni koji još nisu obraćeni. Crkva im naviješta Radosnu vijest svjedočanstvom života, dijalogom, djelotvornom ljubavlju, propovijedanjem... U drugu skupinu spadali bi obraćenici koji prolaze kroz katekumenat i inicijaciju. Njih Crkva polagano uvodi u kršćanstvo, produbljuje im vjeru, poučava ih u novom življenju i mišljenju prema evanđelju. Treća skupina ljudi jesu oni koji su već kršteni i koji sudjeluju na euharistijskoj gozbi. Crkva prema njima pastoralno djeluje, odnosno neprestano ih odgaja kao svoje članove.
 

1.3. Pastorizacija

Svoje podrijetlo pojam pastorizacija vuče od naziva za štap koji biskup nosi kao znak svoga dostojanstva. Taj štap nazivamo pastoral(lat. pastoralis = pastirski).^[6] No, u isto vrijeme pastoralom nazivamo i djelovanje kojemu je svrha »primjena kršćanskih istina na konkretne životne situacije i oblikovanje pastira duša«^[7].

Pastoral bi bio, dakle, konkretizacija evangelizacije. Kao sveučilišna disciplina nastaje potkraj 18. stoljeća na području Habsburškoga Carstva. Početkom 19. stoljeća od njega nastaje katehetika. U drugoj polovici 19. st. u zemljama njemačkog govornog područja rađa se od pastorala još jedna disciplina: »Religionspädagogik«. Počevši od kraja 19. stoljeća sve tri formirane discipline (pastoral, katehetika i religiozna pedagogija) postaju sve siromašnije teološkim sadržajem, a sve više okrenute prema psihološkim i pedagoškim perspektivama. Ovakav jedan razvoj prekinuo je II. vatikanski sabor.

Nakon II. vatikanskog sabora katolički i evangelički znanstvenici u obnovljenom ekumenskom ozračju razmišljaju o odnosu ovih disciplina prema odgojnim znanostima, imajući u isto vrijeme u vidu usmjerenja koja proizlaze iz novog shvaćanja teologije (antropološki zaokret) i odgojnih znanosti. Pojavljuju se uskoro i velika i značajna djela s ovoga područja. Iz svih tih istraživanja proizlazi tako veliko mnoštvo mišljenja da ih je vrlo teško sustavno izložiti.

Novije rasprave o pastoralnoj djelatnosti predstavljaju znatan napredak u odnosu na prošlost. Ona je danas mnogo bliže stvarnosti nego nekada. Iskristaliziralo se također i mišljenje da je opravdano korištenje humanističkih znanosti, samo da u tome treba biti oprezan i imati mjeru.

 

2. Sadržaj

Uporište za alternativne načine evangelizacije i pastorizacije nalazimo u suvremenim teološkim shvaćanjima ova dva pojma. U temelju svega je misao ovome današnjem svijetu progovoriti njegovim jezikom i u isto vrijeme ostati svoj. Ne može se živjeti izvan prostora i vremena, nego se treba solidarizirati sa svim ljudima na ovoj kugli zemaljskoj.

Nekih čvrstih kriterija po kojima bismo izabrali jedno, a zapostavili drugo jednostavno nema. Svi su kriteriji zbog toga subjektivne naravi.
 

2.1. Mas mediji

Pod ovim pojmom podrazumijevamo ono što II. vatikanski sabor naziva »sredstva društvenog priopćavanja«. U prvom redu tu spada tisak, kino, radio i televizija. To su moderna sredstva, za razliku od Interneta i svijeta računala koji spadaju u postmoderna sredstva. Ovdje pod pojmom modernost označavamo mišljenje koje smatra da se iza svake pojavnosti krije neka istina koju je potrebno pronaći i korisno iskoristiti. Postmodernost, naprotiv, to ne zanima. Njezino je mišljenje »ovdje« i »sada«, »znajući da se svako ‘ovdje’ razlikuje od nekog drugog i da je svako ‘sada’ privremeno i jedinstveno«^[8].
 

2.1.1. Moderna sredstva

Tisak, kino, radio i televizija razvili su se u posljednjih 150 godina. Po svojem današnjem utjecaju nemaju uzora u prošlosti. Stvaraju neprestano novi svijet u kojemu su ljudi prisiljeni u novim okolnostima živjeti svoje religiozne i ćudoredne vrijednosti.

Informacije koje nam mas mediji daju jesu ujedno i tumačenje događaja i činjenica. Zbog toga nije nevažno koje i kakve informacije nam daju. Pod utjecajem svih ovih informacija kulture su prisiljene otvarati se drugim kulturama. Postajemo tako globalno selo, ali u isto vrijeme se sužava i prostor naše privatnosti. Uvidjevši moć mas medija svjetski moćnici su pristupili i promidžbi svojih zamisli preko njih. Nastala je utrka u tomu tko će više pridobiti naklonost onih koji se služe mas medijima. Preko promidžbe pokušava se i stvoriti javno mišljenje. Ono ne mora ujedno i biti istinito i dobro, važno je samo da služi određenim interesima. Malo-pomalo mas mediji pokušavaju biti i nositelji autoriteta i ćudorednosti.

Jednom ovakvom razvoju mas medija potrebno se suprotstaviti zdravom duhovnošću. Oni koji rade u njima trebali bi raditi na svojoj duhovnosti, kao i oni koji se njima služe. Na taj će način oni pomoći čovjeku razviti se u potpunu osobu, koja je u isto vrijeme građanin društva, ali i građanin kraljevstva nebeskoga.^[9]

Onaj tko se u ovom suvremenom vremenu bavi evangelizacijom i pastorizacijom morao bi razviti i jednu svoju posebnu duhovnost.^[10] Trebao bi se znati snaći u svijetu tehnike i elektronike, snaći se u civilizaciji koju bismo mogli nazvati tehnokratskom. Htjeli mi to ili ne mas mediji oblikuju način komunikacije onih kojima se mi obraćamo. Jednostavno rečeno suvremena evangelizacija i pastorizacija trebala bi znati propovijedati Božje kraljevstvo pomoću suvremenih sredstava. Onaj tko to čini morao bi biti potpuno duhovan, da tako izbjegne napasti podleći utjecajima tehnike. Istina je, naime, da uspjeh evangelizacije i pastorizacije više ovisi o molitvi i duhovnom životu onoga tko ih izvodi, nego o suvremenim sredstvima kojima se služi.

Služenje mas medijima čini pastoralnog i evangelizatorskog djelatnika poniznim. Dok tradicionalna evangelizacija i pastorizacija vidi i dotiče svoje uspjehe na razne načine, dotle pastorizacija i evangelizacija putom mas medija nada se da će jedanput u vječnosti saznati za te uspjehe.

Na suvremenom pastoralnom i evangelizatorskom djelatniku jest pisati novi himan Božjeg stvaranja, odnosno novu »Pjesmu stvorenja«. Nikada dosada ljudi nisu bili u jednom takvom pokretu. Sve se ponovno vrednuje i sve se ponovno nanovo stvara. Sredstva za pisanje jesu sva suvremena tehnička pomagala. Zašto bi ona trebala služiti zlu, a ne dobru?
 

2.1.2. Postmoderna sredstva

Računala su već neizostavni dio naše sadašnjosti. Nalazimo ih kako u društvenim uredima, tako i u našim osobnim domovima. Za nas je najzanimljiviji njihov dio koji se naziva Internet.

Sve je počelo »slučajno« 1969. kada su stručnjaci američke Advanced Research Projects Agency (ARPA), koja je pripadala Pentagonu, odlučili povezati svoje baze podataka da bi se lakše obranili od mogućeg nuklearnog napada. Na taj način počela je razmjena podataka među računalima. Postupnim priključivanjem drugih mreža i osobnih računala nastao je Internet. Njegov razvoj doživio je veliko ubrzanje devedesetih godina pronalaženjem lakšeg načina komuniciranja među računalima. Započela je globalna komunikacija.

Mogućnosti Interneta su velike i granaju se u raznim pravcima. Za nas je svakako najzanimljiviji dio koji se naziva www (world wide web) stranice. Elektronskim putom povezani smo s čitavim svijetom i možemo čitati, slušati i gledati ono što je netko ostavio na svom računalu koje je uključeno u mrežu. Na taj način stvoren je ogromni nestvarni svijet. Moguće se čak i zaljubiti preko Interneta.

Tisak, film, radio i televizija nastoje se ujediniti na Internetu, kao i telefoniranje. To je već postignuto i nezaustavljivo se razvija i usavršuje. Nažalost, jedan ovakav nagli rast ne prati ni približno razvoj zakonodavstva. Internet je trenutno područje na kojemu vlada zakon džungle. Gotovo da je moguće da nam netko posreduje bilo što što mu padne na pamet.

Unatoč izostanku zakonodavstva, ne bi bilo mudro ovo sredstvo multimedijalnosti isključiti iz evangelizatorskog i pastoralnog rada. Njime nam je moguće bilo koji oblik informacije prenijeti na bilo koji kraj svijeta u izuzetno malom vremenskom razmaku od samo nekoliko sekundi ili čak nekoliko desetaka sekundi. Naravno, što se količina podataka množi, množi se i vrijeme potrebno za njihovo prenošenje. Sve je uz to izuzetno jeftino zbog čega ljudi sate i sate provode uz Internet.

U posljednje vrijeme se sve više i više množi broj stranica koje su posvećene religioznim temama. Čak je i Vatikan službeno otvorio svoje stranice na Internetu. Na taj način moguće je širiti Božju riječ i u onim krajevima svijeta gdje je to, možda, zabranjeno raznim zakonima.^[11]
 

2.2. Umjetnost

Ljudsko djelovanje na ovoj zemlji izražava se preko raznih vještina. Jedne vještine svoju svrhu iscrpljuju u praktičnosti, tehnici, radu i proizvodnji. Druge vještine imaju za svrhu lijepo (pjesništvo, glazba, kazalište, ples, slikarstvo, kiparstvo...). Danas ove vještine jednom riječju nazivamo umjetnost.

Tijekom povijesti umjetnost je obično stavljana u područje sakralnoga. Začetnik jednoga takvoga mišljenja bio je Platon koji umjetnika naziva »čovjekom Božjim«. U suvremeno doba sličnu ideju preuzela je filozofija na čelu sa Schellingom. Nastavio ju je Martin Heidegger prema kojemu samo umjetnost uspijeva razbiti šutnju bitka i dati nam smisao našega postojanja na ovoj zemlji.^[12]

U Svetom pismu pjesnik, pjevač prelazi u proroka, u vođu, u narod Božji koji pjeva i pleše nakon što se oslobodio od egipatskog ropstva. Pjevači i profesionalni glazbenici bili su dobrodošli u hramu. Pjesništvo i glazba u funkciji su molitve. Svetopisamski umjetnik je jednom riječju čovjek molitve. Istu ideju preuzima i rana Crkva, opirući se u isto vrijeme poganskom i rimskom shvaćanju umjetnosti. Patristika i skolastika oslanjajući se na takvo shvaćanje razvijaju svoju misao o umjetnosti koja ostaje u temeljima današnjeg kršćanskog shvaćanja.^[13]

Budući da je danas promijenjen čitav pogled na svijet koji se očituje u sveprisutnoj sekularizaciji, pogled na umjetnost doživio je također određene promjene. Dok je jedni još nazivaju vještinom lijepoga, dotle je drugi smatraju »igrom duha« koja može biti i ružna, odnosno izraz je određenog pogleda na svijet.^[14]

Prema našemu kršćanskom shvaćanju umjetnik nije neodgovorni igrač, nego netko tko je potpuno odgovoran za ono što radi. Mogli bismo čak reći da je umjetnik crkveni karizmatik. U zajednici, naime, svatko ima neke određene karizme. Tako netko ima i karizmu umjetnosti koju mu je Bog dao za izgradnju zajednice. Umjetnik je, dakle, evangelizator i pastoralac. Svojim radom on je kontrast institucionalnoj sklerozi. U današnjem svijetu umjetnost bi trebala znati reći ono što ideologija sakriva. Ona bi nam trebala pomoći čitati dublje značenje realnosti. Kršćanin koji ima karizmu umjetnosti trebao bi pomoći kršćanskoj zajednici otkriti snage zapretane u individualnoj i društvenoj egzistenciji. Zar je nešto drugo radio i sv. Franjo koji je jedan od najvećih umjetnika među svecima. On i drugi pokazali su nam da umjetnost jest igra, ali da nije dokoličarenje.
 

2.3. Zaštita okoliša

U suvremeno doba zaštita okoliša nije postala samo potreba na Zapadu, već i moda. Množe se znanstveni, novinarski, foto radovi, filmovi, emisije na radiju i televiziji... čak se stvaraju i sveučilišne katedre za zaštitu okoliša. Ovo događanje prenijelo se i na političko polje izražavajući se na različite načine.^[15]

Ne bismo zbog oznake pomodnosti smjeli hladno prići problemu zaštite čovjekova okoliša. Uistinu postoji opasnost potpunog zagađenja čovjekove okoline. No, ne smijemo mu prići na senzacionalistički način, nego trebamo ići u dubine da bismo shvatili uzroke koji stoje na početku zagađenja čovjekova okoliša.

Pitanje zagađenja čovjekova okoliša jest pitanje ponašanja i sudbine zapadnog čovjeka. On je svojim mišljenjem i ponašanjem doveo do ovoga problema. Čovjekovo iluminističko razmišljanje dovelo ga je do novih strahova i opasnosti. Priroda je za njega postala obično sredstvo kojim se može služiti do mile volje.^[16]

Rješenje problema moguće je samo ako čovjek ponovno počne cijeniti prirodu. Kršćanstvo tu može odigrati odlučujuću ulogu.^[17] Ono je ljudski rad uvijek smatralo samo humaniziranjem prirode, a ne i njezinim bezobzirnim iskorištavanjem.^[18]

Kako se ponašati prema prirodi možda nam ponajbolje može reći rano franjevaštvo. Većina onih koji se iz raznoraznih razloga brinu o zaštiti čovjekova okoliša spremni su prihvatiti da sv. Franjo bude njihov zaštitnik, pa makar i ne vjerovali u Boga i sve to smatrali samo jednim lijepim običajem. Sv. Franjo je čuvao i cijenio prirodu u njezinoj cjelokupnosti. On ju je znao kontemplirati. Pokazao nam je da se prirodi treba približiti ne samo znanjem i iskustvom, nego i srcem. Prirodu treba znati čitati i u njoj otkriti harmoniju koja se proteže na sve što je stvoreno.

Suvremena evangelizacija i pastorizacija trebali bi se uključiti u borbu za zaštitu čovjekova okoliša. Usuđujem se reći da su oni među prvima pozvani to činiti. U novije vrijeme čak su i mnogi znanstvenici došli do toga mišljenja da je besmisleno nastavljati dalji napredak pod svaku cijenu. Problem zaštite čovjekova okoliša nastavit će se i dalje ako zaštita čovjekova okoliša ne postane dio etike i ćudoređa.^[19] Evangelizacija i pastorizacija na ovome polju mogla bi ići u dva smjera. Prvi smjer jest da oni pomognu razotkriti suvremenom čovjeku i kršćaninu kult kvantitativnog rasta koji je postao religija našega vremena. Drugi smjer jest ljudima i kršćanima posvjestiti duh blaženstava koji uključuje ne samo pravilan odnos prema ljudima, nego i prema svemu onome što je stvoreno.
 

2.4. Politika

Kroz povijest kršćanstva politika je u njemu zauzimala istaknuto mjesto, ali više u institucionalnoj perspektivi, nego kao raščlamba i interpretacija smisla koji politika ima kao mjesto čovjekova samoostvarenja. Crkva je kroz povijest imala moć i na taj načina shvaćala politiku. Danas je došlo vrijeme da se ona počne shvaćati kao nacrt kršćanskog spasenja.^[20] Tek pedesetih godina ovoga stoljeća počinje se u Crkvi razmišljati o politici kao jednom od prostora unutar kojega treba biti življena kršćanska egzistencija. Na taj način u krilu Crkve se počinje razvijati i duhovnost politike. Ona je nutarnje stanje duha koje daje smisao političkoj akciji.

Političar je, dakle, čovjek koji se bavi duhovnošću. Ta duhovnost može biti čisto ljudska, ali se može obogatiti i religioznim elementima, ovisno o političarevom svjetonazoru. Na ovaj način prekida se s pogubnom Machiavellievom praksom koji kaže da su u politici sva sredstva dopuštena.

Kršćanska poruka jest duhovni vrhunac politike. Vjera i politička aktivnost imaju mnogo toga zajedničkoga. Spomenimo samo oslobođenje čovjeka od svih spona. Vjera, s druge strane, političaru nudi potrebno svjetlo da bi on mogao dobro domisliti svoje političko djelovanje.^[21]

Zadaća je ljudi na ovoj zemlji urediti dostojno svoj život. Na taj način oni nastavljaju Božje djelo stvaranja. Svaki kršćanin koji se bavi politikom nastojat će stoga ponajprije promijeniti svijet u njegovoj strukturi. Trudit će se da svaki čovjek na ovoj zemlji može živjeti dostojanstveno. Na drugom mjestu nastojat će ovaj svijet posvetiti, budući da stvaranje ima sveti temelj.^[22] To je naravno zadatak i drugih ljudskih nastojanja.

Govoreći o društvenoj sredini II. vat. sabor kaže da bi kršćani svojim zalaganjem trebali »prožeti kršćanskim duhom mentalitet i navike, zakone i strukture zajednica u kojima žive« (AA 13). Ova poruka ostaje važnom i danas. No, uvijek treba nastojati da kršćansko djelovanje na političkom polju ostane u okvirima slobodnog ispovijedanja svoje vjere, a ne možda nametanja svoga mišljenja pod svaku cijenu. Kršćani trebaju biti protagonisti u povijesti, oblikovavatelji ljudskog društva, promicatelji pravde i slobode.

Utemeljivači suvremenog bezboštva tvrdili su da je religija odricanje od djelovanja na ovome svijetu. Pogriješili su u tomu, kao i u mnogim drugim stvarima. Religija je glavni temelj ljudskog napretka i počovječenje povijesti. Kršćanin svojim političkim djelovanjem navješćuje pomirenje dvaju kraljevstava: onoga nebeskog i ovog zemaljskog. Tek tada moguće je ugodno živjeti na ovoj zemlji.
 

2.5. Gospodarstvo

Kada danas kažemo gospodarstvo, možda odmah pomislimo na rad. Međutim, treba znati da je pojam gospodarstvo mnogo širi od pojma rada.

Govoreći danas o gospodarstvu najprije se moramo suočiti s dvije velike ideologije. Prva je klasični liberalizam kojemu je utemeljitelj Adam Smith. On gospodarstvo smatra autonomnim i naučava da »gospodarski ispravno ponašanje ne mora odgovarati etičkim normama i zakonima koji su izvan mehanizma tržišta koje samo sebe regulira i izvan koristoljublja«^[23]. Druga ideologija, koja je s prvom isprepletena na različite načine, jest marksizam. Njezini zagovaratelji gospodarske uvjete, ponašanja i procese drže odlučujućim, jedino odlučujućim čimbenikom svih životnih zbivanja društvenoga, političkoga, obiteljskoga i religioznoga života.

Ove zablude napao je II. vat. sabor. Između ostaloga je rekao da gospodarska znanost zauzima previše privilegirano mjesto u suvremenom kulturnom i političkom životu. Na taj način stvara se jednodimenzionalna kultura, što je vrlo pogubno. Čovjek mora sačuvati svoje dostojanstvo, on je začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života (usp. GS 63).

Na nama je kršćanima razviti duhovnost gospodarstva. Naše kršćansko evangeliziranje treba zaći i u ovo područje pronašavši prikladna sredstva i načine kako to učiniti. Smjerokazi jesu svetopisamsko učenje i učenje crkvenog učiteljstva.^[24]

Jedna od poteškoća bit će hoće li kršćani koji rade u gospodarstvu ujediniti se zajedno sa socijalistima i s njima zajedno provoditi klasnu borbu ili će ostati vjerni svome kršćanskom socijalnom učenju? Kako se nadalje postaviti prema sindikalnoj borbi? Na koji način pomiriti kršćansko nenasilje i potrebu za tvrdom borbom koja mora biti djelotvorna i realistična? Držati se duhovnosti koja društveno zlo objašnjava pojmom grijeha pojedinca ili uzeti mišljenje koje društveno zlo pronalazi u nepravednim društvenim strukturama koje treba srušiti?^[25]

Ovakva ili slična pitanja ne smiju ostati neodgovorena, budući da bi naše svjedočenje tada bilo neuvjerljivo.^[26] Jedan od najzanimljivijih pokušaja odgovora u krilu Katoličke crkve bili su svećenici-radnici 50-ih godina ovoga stoljeća. Zbog raznoraznih razloga nisu nažalost uspjeli biti i jedno i drugo, ali su nam svojim životom i radom ostali temom neprestanog razmišljanja.

Istina je da su gospodarstvo i rad područja ljudske djelatnosti koji su se najviše udaljili od Crkve. No, to ne znači da se evangelizacija i pastorizacija ne bi trebala upraviti i njima, odnosno da preko njih Crkva ne bi trebala govoriti svijetu. Ovo nastojanje ne bi smjelo ostati samo na pojedincima ili skupinama, nego bi trebalo biti zadatak čitave zajednice. Bog je svoje spasenje namijenio svima, a ne samo nekima. Pogrešno je nastojati inkulturirati kršćansku duhovnost samo teorijskim očitovanjima. Ona se mora inkulturirati praktičnim kršćanskim življenjem. Kršćansko je učenje da je čovjek odgovoran prema drugima oko sebe i prema povijesti. Tako će postati sposoban prepoznati društvene nepravde i na pravi se način boriti protiv njih pomažući drugima postati slični njemu.
 

2.6. Crkveni pokreti

Nakon što se Crkva na II. vat. saboru otvorila svijetu oko sebe, došlo je do naglog nastajanja i širenja raznih crkvenih pokreta. Istina, neki su od njih postojali i prije II. vat. sabora, ali nisu imali dovoljno slobodnog prostora za djelovanje. Budući da se otvorila vanjskom svijetu, Crkva se u isto vrijeme otvorila i u samoj sebi.

Nositelji ovih pokreta u većini su laici, tako da se za čitavo ovo gibanje proširio izraz »Duhovi laikata«. Time se željela naglasiti uloga Duha Svetoga i buđenje laikata koje je dugo vremena zbog otpora službene Crkve »drijemalo«.^[27]

Za razliku od raznih teoloških pravaca i nastojanja, ovi pokreti nisu bili programirani u tišini sobe nekoga teologa, u laboratoriju pastorala i evangelizacije. Njih su iznjedrila i oblikovala kršćanska iskustva življenja Božje riječi u suvremenom svijetu^[28]. Nakon što su nastali u krilu Crkve, ovi pokreti su se okrenuli i prema svijetu oko sebe.

Snaga ovih pokreta ne nalazi se u genijalno izgrađenim strukturama, iako prirodno posjeduju i njih, nego u srcima njihovih pripadnika. Svi odreda govore i zalažu se za poosobljenje vjere, njezino življenje zbog uvjerenja, a ne zbog tradicije. No, to ne znači da oni navješćuju neko privatno kršćanstvo. Kada pojedinac dođe do iskustva vjere, ne smije to iskustvo zadržati samo za sebe, nego ga treba preliti na zajednicu.

Nemam namjeru nabrajati sve ove pokrete. Mnogo ih je i oduzelo bi to puno prostora i vremena. Njihova mnogobrojnost, ipak, ne bi nas smjela zbuniti. Nije ona izraz lutanja, već bogatstva različitih načina izlijevanja Duha Svetoga. Ta i samo Sveto pismo, naročito u Djelima apostolskim, govori o mnogim karizmama.

Jedno od glavnih obilježja ovih pokreta jest da nastoje današnjem kršćaninu donijeti harmoničnu sintezu evanđeoskih vrijednosti. Označava ih isto tako jak misionarski, odnosno evangelizatorski i pastoralni duh. Oni nastoje živjeti životom svjedočenja u današnjem svijetu.

Današnja službena Crkva na poseban način je progovorila o ovim pokretima na Laičkoj sinodi 1987. Tom prigodom govorio im je i Papa Ivan Pavao II. koji je LG 12 označio kao polazišnu točku za život crkvenih pokreta. Najžešći razgovori za vrijeme sinode vodili su se oko uklapljanja ovih pokreta u život mjesne crkve. Ishod i domete sinode obradio je postsinodalni dokument Christifideles laici.

Iako je današnja Crkva na jedan način stala iza ovih pokreta, oni su i nadalje ostali alternativa. Možda im baš to daje onaj potrebni prostor slobode djelovanja, odnosno hrabrog hoda naprijed u maglovitu budućnost.
 

2.7. Gospina ukazanja u župi Međugorje

Vijest je poput požara prostrujala okolicom: Gospa se ukazala u župi Međugorje. Bilo je to 25. lipnja 1981. Tu vijest preuzeli su i drugi, tako da su do danas ovu župu posjetili milijuni ljudi. I službena Crkva se za sve zainteresirala i pristupila službenom ispitivanju ovih događaja. Do danas još nije donesen niti pozitivan, niti negativan sud, ali je zato preko stotinu biskupa i oko 10 kardinala, što se zna, posjetilo ovu župu.

Nešto određenija od Crkve bila je znanost. Ona je pomoću suvremenih sredstava utvrdila da se ne radi o prijevari onih koji kažu da vide Gospu. Sud o tome što oni točno vide prepustila je teologiji.^[29]

Tijekom vremena počela se razvijati i tzv. »međugorska duhovnost«. Mnogi nakon što bi bili u Međugorju ili čitali o tome osnivali bi u svome mjestu molitvene skupine koje su nastojale živjeti po onome što poručuje Gospa u Međugorju. Njihov broj je toliko narastao da su postali nezaobilazni u današnjoj Crkvi.

Poruke koje Gospa prenosi u skladu su sa Svetim pismom i s učiteljstvom Crkve.^[30] Jednostavne su i predstavljaju srž kršćanske duhovnosti: čitanje Sv. pisma, molitva Krunice, molitva pred križem, klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, redovito i ustrajno slavljenje sv. mise, obiteljska molitva, sakrament pomirenja, obraćenje...^[31] Mnogi svjedoče da su preko njih obnovili svoj duhovni život. Ponekada je to značilo i potpuno promijeniti svoj život.

Pogrešno je u ovim međugorskim događajima tražiti govor o posljednjim vremenima. Gospa nema tu namjeru. Njezina je namjera pomoći nam što bolje živjeti svoju kršćansku vjeru i na taj način stvarati kraljevstvo Božje na ovoj zemlji.^[32]

Gospina ukazanja u Međugorju nemaju narav i razinu opće objave Crkvi. Ona spadaju među »privatna« ukazanja. No, ni takvim ukazanjima Crkva ne niječe mogućnost božanskog podrijetla i proročke naravi. Upućeni su svima i nitko se stoga prema njima ne može odnositi nehajno.^[33]

Plodovi Gospinih ukazanja u Međugorju pozivaju nas na razmišljanje da je činjenica Međugorja predstavljala i da još predstavlja milost za Crkvu.^[34] Takav stav u skladu je sa svetopisamskim izričajem da se stablo prepoznaje po plodovima. Isto je tako činjenica da se mnogi u svom evangelizatorskom i pastoralnom radu oslanjaju na ono što je rečeno u Međugorju. No, budući da su ovi događaji »privatne« naravi nitko ne mora u njih vjerovati, kao ni pristajati uz nove pokrete koji se pojavljuju u Crkvi. Pritom treba biti oprezan da to ne bude gašenje djelovanja Duha u Crkvi.^[35]

 

3. Određeni poučci

Samo oni koji se grčevito drže prošlosti i njezina načina izražavanja reći će da o svemu ovome nije trebalo trošiti vrijeme. No, život ide dalje, htjeli mi to ili ne i potrebno ga je pratiti. Oslanjajući se na ono što je započeo II. vat. sabor, a nastavilo kasnije crkveno učiteljstvo, izvucimo iz čitavog ovog govora određene zaključke.
 

3.1. Stvaranje nove duhovnosti

Živeći na ovoj zemlji kršćani su pozvani ostvariti svoju osobnu duhovnost. Nekada se govorilo o »bijegu iz svijeta«, danas se govori o »povratku« u njega. Stvara se jedna nova duhovna atmosfera ne samo među kršćanima, nego i među svima onima s kojima oni žive.^[36] II. vat. sabor lijepo kaže: »Jedinstvo ljudske obitelji mnogo se učvršćuje i upotpunjuje jedinstvom obitelji djece Božje, koja je utemeljena na Kristu« (GS 42).

U trenucima velikih duhovnih promjena zadaća je kršćanske zajednice pomoći i odgojiti vjernike pojedince kako se odnositi prema novim izazovima mjesta i vremena. Na taj način oni će znati pravilno se postaviti prema tim novim stvarima i tako korak po korak stvarati novi kršćanski mentalitet. »Sve ovo što je ovaj Sveti Sabor iznio iz blaga crkvene nauke namijenjeno je da pomogne svim ljudima našeg vremena, bilo da vjeruju u Boga bilo da ga izričito ne priznaju, da jasnije uvide svoj cjeloviti poziv i da bolje usklade svijet sa uzvišenim dostojanstvom čovjeka, da nastoje oko univerzalnog i dubljeg utemeljenog bratstva i da, potaknuti ljubavlju, širokogrudnim i zajedničkim naporom odgovore na neodložive zahtjeve našega doba« (GS 91).

Zaista nije mudro dok se kultura i sve ostalo oko nas mijenja zadržati stare okvire duhovnosti. Čovjek svjestan toga da se nalazi u promijenjenom svijetu, zahtijeva moći živjeti osobnu duhovnost u suglasju s novom društvenom, političkom i kulturnom stvarnošću.^[37] Stoga je prisiljen služiti se novim sredstvima da bi mogao uspješno evangelizirati i pastorizirati. Naravno da ta sredstva nisu jedina. Ona se trebaju ujediniti s onim već postojećim, nazovimo ih »klasičnim«.

Jedan od razloga zašto bi kršćanin trebao zajedno s drugim ljudima stvarati svoju novu duhovnost jest solidarnost. Kršćanin kao čovjek pojedinac ne može ne biti solidaran sa svim ljudima. Naučio ga je tomu Isus Krist koji je bio solidaran sa svojim sunarodnjacima Židovima, ali i sa svim ljudima na ovoj zemlji. Budući da smo se stavili u Isusovu službu, mi smo se u isto vrijeme stavili u službu svijetu.^[38]

Ovo nipošto ne znači promjenu vječnih kršćanskih vrijednosti. Radi se samo o načinima njihova izražavanja i postizanja. Nijedan svjesni kršćanin ne će se dati u svojoj srži mijenjati društvenim događanjima, nego će snagom svoga kršćanskog uvjerenja mijenjati sve ono što je loše u tim novim društvenim događanjima. I protivljenje u pravo vrijeme jest solidarnost s drugima, navješćivanje pravih vrijednosti.
 

3.2. Proročko poslanje

Da bi mogla stvoriti novu duhovnost, Crkva i kršćani trebaju preuzeti na sebe proročku ulogu u ovome svijetu. Ona će se najbolje izraziti kroz iskustvo svetosti. Tako je bilo kroz čitav Stari i Novi zavjet, te kroz vrijeme Crkve.^[39] Teolozi, nažalost, nisu u dovoljnoj mjeri obradili pojam svetosti, ali nakon što se u posljednje vrijeme počelo više govoriti o karizmatskoj biti Crkve i ovaj je pojam više istraživan.^[40] Proročka uloga kršćana postala je opća kategorija samoshvaćanja kršćana i same Crkve.

Jedna od bitnih oznaka proroštva jest da kršćane čini sposobnima ostvariti novi i evanđeoskiji način života. Ono je uvijek prethodnica budućnosti. To sa sobom donosi odnos između »zakona« i »Evanđelja«, između »Crkve« i »kraljevstva«, između »povijesti« i »eshatologije«.

Proročko djelovanje uvijek se mora odvijati u okviru slobode Božje u vođenju povijesti i Crkve. Mora ga pritom voditi djelovanje Isusa iz Nazareta koje postaje normativ za proročko djelovanje.

Proročka poruka, ako je prava, ne pridodaje ništa novo evanđelju i u suglasju je s dogmatskim izričajima. Ipak može sa sobom donijeti neke inovacije da bi se život kršćana lakše prilagodio evanđelju.

Sadržaj proročkog djelovanja danas je poglavito poziv na suglasje između vjere i života, između riječi Božje i kršćanske prakse.^[41]Samim svojim životom prorok bi trebao izražavati sadržaj svoje poruke. Jedna od bitnih značajki te poruke jest da ona danas navješćuje mir. Sposobna je zaustaviti srdžbu onoga koji nema mir u sebi. Na taj način nitko je ne može ušutjeti i staviti na stranu iz bilo kojih razloga. To je itekako važno danas, budući da sekularizam uporno pokušava postati našim jedinim načinom mišljenja i djelovanja. Proročka poruka danas čisti vjeru i Crkvu, oslobađajući ih od loših povijesnih naslaga. Postaju tako sposobnima lakše svjedočiti u ovome svijetu. Svećenicima proročka poruka pomaže nanovo razbuditi apostolski žar koji su bili utrnuli zbog raznoraznih razloga.

Proročko djelovanje jest ustvari evangelizacija i pastorizacija kršćana. Ono treba težiti za pobjedom istine i pobjedom slave Božje. Pritom se ima pravo služiti svim suvremenim sredstvima, budući da je ono uvijek ukorijenjeno u sadašnjosti noseći sa sobom iskustva iz prošlosti i upravljajući se prema budućnosti.
 

3.3. Franjin poučak

Sv. Franjo je svim svojim silama nastojao uskladiti svoj svakodnevni život s riječima Evanđelja. Vođen Božjom riječju on shvaća sebe, Boga i svijet oko sebe na nov način. Osjeća potrebu ići propovijedati, odnosno evangelizirati i pastorizirati.^[42] U svoje vrijeme svojim načinom života predstavljao je alternativu uobičajenoj praksi. Taj »alternativni duh« ostao je i do danas prisutan u Franjinim nasljednicima.
 

3.3.1. Priroda i sadržaj franjevačkog apostolata

Ono što danas zovemo pastoralna skrb na početku 13. st. svodilo se na podjeljivanje sakramenata i na propovijedanje. To naravno da nije bilo dovoljno za dobar kršćanski život, pa sv. Franjo kaže da je njegovo i poslanje njegove braće ići po svijetu i navješćivati Evanđelje. Uzor mu je život Isusov i život njegovih učenika. Bos i siromašnoga života navješćuje ljudima potrebu za pokorom, odnosno za obraćenjem.^[43]

Već na početku sv. Franjo shvaća da svoje propovijedanje treba upraviti širokim pučkim slojevima. Za ovo traži potporu Crkve. Dobivši tu potporu propovijeda puno uvjereniji u svoje poslanje.

Propovijedanje jest prirodna posljedica apostolskog života koji su prihvatili Franjo i njegova braća. Prostor za propovijedanje jest čitav svijet. Njihov apostolski žar najprije je upravljen prema kršćanima, a onda i prema nevjernicima. Najprije propovijedaju o pokori, da bi poslije toga počeli i s doktrinarnim propovijedima. Jedno od najznačajnijih obilježja čitava njihova propovijedanja jest propovijedanje o miru. Sv. Franjo kaže da je to propovijedanje duboka potreba njegova srca. Zbog toga on pozdravlja ljude pozdravom »Mir i dobro«.

Sv. Franjo se u svome radu služi i novim načinima. Kada je bio bolestan i nije mogao ići propovijedati, piše pisma i šalje ih preko subraće u svijet. Kasnije ustanovljuje skupinu pjevača Božjih koji idući po svijetu pjevaju i tako navješćuju riječ Božju.

Razmišljajući o svome poslanju i o poslanju svoje braće sv. Franjo nalaže svojoj braći usuglasiti svoj rad s prilikama mjesta i vremena. Pritom uvijek trebaju biti slobodni i otvoreni zadaćama koje Duh Sveti traži od njih u Crkvi.^[44]
 

3.3.2. Oblici franjevačkog apostolata

Sv. Franjo svjedočanstvom svoga života želi propovijedati evanđelje. To se postiže molitvom, neumornošću u propovijedanju i neumornošću u davanju dobrog primjera. On ne poznaje aktivnosti koje su odvojene od ostalog života manje braće. Što oni više žive evanđeoski život, to više postaju apostoli. Svjedočanstvo života treba biti povezano s radošću. Nju sv. Franjo toliko cijeni da je u Reguli gotovo »propisuje«. Ovakav način ponašanja sviđao se ljudima, tako da su sv. Franjo i njegova braća imali uspjeha u svome evangelizatorskom radu.

Sav život i rad braće treba se odvijati u okviru života i rada Manje braće.^[45] Nije važno kakav pastoralni zadatak ima neki brat, važno je da ga obavlja u poniznosti. Mora ga voditi duh služenja, a ne duh posjedovanja vlasti. Kao pravi franjevac spreman je na bilo koju službu koju od njega bude zahtijevao narod Božji. Prvenstvo imaju naravno one aktivnosti koje bolje izražavaju duh siromaštva i duh bratstva sa svim ljudima.

U svome apostolatu franjevac bi trebao biti otvoren svim ljudima. Svima bez izuzetka treba darovati i pokazati ljubav Kristovu. Naročito se mora brinuti za one najmanje.

Sv. Franjo isključuje svako ponašanje koje bi najprije razmišljalo o dobiti, a teko onda o apostolatu. Važno je živjeti evanđelje, a ne očekivati nagradu. Mi smo samo sredstva u rukama Božjim i ništa više.

Franjevci imaju hrabrosti živjeti i među grešnicima i slaviti Gospodina tamo gdje je on napadan. Ne bježe od običnog, svakidašnjeg života. Ljube svakoga, bez obzira bio on grešnik ili ne. Solidarni su sa svakim i žele mu pomoći činiti dobro. Zlo koje se događa jest samo novi poticaj upregnuti sve sile u rad za kraljevstvo Božje.
 

Zaključak

Nikada, pa tako ni danas, nije bilo lagano biti čovjek i biti kršćanin u isto vrijeme. To je uvijek značilo znati pronaći ravnovjesje između ta dva pojma.

Današnje suvremeno vrijeme obilježava jaki utjecaj sekularizacije i sekularizma. Zadaća nas kršćana jest imati to u vidu i unatoč svim protivljenjima navješćivati svoju vjeru. Nemamo se čega stidjeti, budući da je naša vjera ono potrebno svjetlo koje pomaže ljudima spoznati prave stvari i njih provoditi u svom životu.

Oni koji su u ime Crkve na poseban način zaduženi evangelizirati i pastorizirati morali bi imati na umu da se uvijek moraju okretati konkretnom čovjeku u konkretnom prostoru i vremenu. Moraju se solidarizirati s njim. Samo tako moći će prenijeti svoju poruku.

Sredstva kojima se služe oni koji evangeliziraju i pastoriziraju mogu biti ista ona sredstva kojima se služe protivnici kršćanske poruke. Ona su, naime, svih nas, a ne samo pojedinih. Odlučujuće je samo kako se njima služimo.

Sv. Franjo je jedan od najuspješnijih širitelja Božje riječi. Govorio je u 13. stoljeću, ali njegova riječ ni danas nije zamrla. Mir, solidarnost, bratstvo sa svim ljudima, ljubav prema okolišu... jesu pojmovi o kojima se i danas itekako govori.

SAŽETAK

Vlada općenito mišljenje da je ovo vrijeme u kojemu živimo najprosvjećenije vrijeme. Slijedom toga ne bi smjelo biti svih vrsta zapostavljenosti na ovoj zemlji, ne bi smjelo biti gladi... Nažalost, to nije tako. Mi kao kršćani pozvani smo jednomu takvom svijetu udahnuti novi duh. Ova civilizacija u kojoj živimo priznaje samo odnos »ja«. Važna su prava i potrebe pojedinca. Kršćanstvo nas, pak, uči da bismo trebali gajiti odnos »ja« – »ti«. U takvom odnosu važna su prava i potrebe ne samo pojedinca, nego i onoga drugoga kraj njega.

Alternativni vidovi evangelizacije i pastorizacije nemaju namjeru zamijeniti one »klasične«. Oni imaju samo namjeru približiti nas sredstvima i načinima izražavanja suvremenog vremena da bismo tako lakše pokazali i izvršili svoju solidarnost sa svim ljudima oko sebe. Današnji način kršćanskog izražavanja ne može biti povlačenje u sebe, zatvorenost prema drugima, nego treba biti otvorenost prema svakomu.

Kao alternativne vidove današnje evangelizacije i pastorizacije možemo navesti: mas medije, umjetnost, zaštitu okoliša, politiku, gospodarstvo, crkvene pokrete, Gospina ukazanja u župi Međugorje. Odabir upravo ovih vidova potpuno je subjektivan, budući da ne postoji općeprihvaćeno mjerilo po kojemu bi se izvršio odabir. Ono što im je zajedničko jest da se dotiču velikog kruga ljudi i zbog toga je moguće preko njih širiti kršćanski način poimanja solidarnosti.

Širenjem i učvršćivanjem kršćanskog načina poimanja solidarnosti stvara se nova duhovnost ne samo među kršćanima, nego i među svima onima s kojima oni žive. Kršćanstvo se pokazuje kao proročki glas na ovome svijetu. Sv. Franjo nešto je slično već davno rekao. Svojim načinom života u svoje vrijeme on je predstavljao alternativu uobičajenoj praksi. Taj »alternativni duh« ostao je i do danas prisutan u Franjinim nasljednicima. 
 

^[1] KLAIĆ, Bratoljub, Rječnik stranih riječi (Nakladni zavod MH, Zagreb 1978); AA. VV., Hrvatski opći leksikon (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1996.).

^[2] FILIPOVIĆ, Vladimir (uredio), Filozofijski rječnik (Nakladni zavod MH, Zagreb 1984); AA.VV., Enciclopedia di filosofia e... (Garzanti, Milano 1988.).

^[3] Usp. VERNETTE, Jean, Il New age (Edizioni Paoline, Torino 1992.); KRESINA, Ante, čovjek s onu stranu tvari (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1989.).

^[4] Usp. CAIZARES, Antonio, »Evangelizacija«, Religijsko-pedagoško katehetski leksikon (uredio PRANJIĆ, Marko; u nastavku RPKL; Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1991.), str. 183 – 186; DE FIORES, Stefano, »Apostolato«, Nuovo dizionario di spiritualita(uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tullo; u nastavku NDS; Edizioni Paoline, Milano 1985.) str. 37 – 56.

^[5] VALENTINI, Donato, »Evangelizzazione«,  Nuovo dizionario di teologia (uredili BARBAGLIO, Giuseppe i DIANICH, Severino; u nastavku NDT; Edizioni Paoline, Torino 1988), str. 470 – 490.

^[6] BADURINA, Anđelko, »Pastoral«, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (uredio BADURINA, Anđelko, Sveučilišna naklada Liber; Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985.) str. 452.

^[7] GROPPO, Giuseppe, »Pastoralna teologija i katehetika«, RPKL (uredio PRANJIĆ, Marko, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1991.) str. 554 – 555.

^[8] SRIĆA, Velimir, »Modernizam i postmodernizam«, Bug, 48 (Zagreb 1996.) str. 21.

^[9] Usp. ESPOSITO, Rosario Francesco, »Mass media«, NDS ( uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tullo, Edizioni Paoline, Milano 1989.) str. 917 – 932.; SEEBER, David, »Medien«, Praktisches Lexikon der Spiritualität, (u nastavku PLS; uredio SHÜTZ, Christian; Herder, Freiburg – Bazel – Beč 1992.) str. 844 – 848.

^[10] Usp. TONELLI, Ricardo (uredio), Essere cristiani oggi (LAS, Rim 1986.); AA. VV., La spiritualita cristiana nell’etta contemporanea, 6 (Borla, Rim 1985.); SANNA, Ignazio, Immagine di Dio e liberta umana (Citta nuova editrice, Rim 1990.).

^[11] Usp. ESSERT, Mario, »Računalo u katehezi«, Kateheza, XVIII., 4 (Zagreb 1996.) str. 292 – 306.

^[12] Usp. SPINSANTI, Sandro, »Artista«, NDS (uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tullo; Edizioni Paoline, Milano 1989.) str. 57 – 65.; SCHMEISSER, Martin, »Kunst, religiöse«, PLS (uredio SCHÜTZ, Christian, Herder, Freiburg – Basel – Beč) str. 746 – 750.

^[13] Usp. MARITAIN, Jacques, L’intuizione creativa nell’arte e nella poesia (Morcelliana, Brescia 1983.).

^[14] AA. VV., La nuova enciclopedia della letteratura (Garzanti, Milano 1991.).

^[15] SPINSANTI, Sandro, »Ecologia«, NDS (uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tullo, Edizioni Paoline, Milano 1989.) str. 440 – 441.

^[16] Usp. LAY, Rupert, »Natur/Naturwissenschaft«, PLS (uredio SCHÜTZ, Christian, Herder, Freiburg – Basel – Beč 1992.) str. 919 – 921.

^[17] Usp. PAOLI, Arturo, Ricerca di una spiritualita per l’uomo d’oggi (Cittadella editrice, Asiz 1984.) str. 181 – 186.

^[18] Usp. GERARDI, Renzo (uredio), La creazione (Edizioni studium, Rim 1990.) str. 95 – 162; MOLTMANN, Jürgen, Dio nella creazione(Queriniana, Brescia 1986.) str. 36 – 70.

^[19] Usp. HÄRING, Bernhard, Kristov zakon, 3 (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986.) str. 283 – 324.

^[20] Usp. GIORDANO, Alessandro, »Politica«, NDS (uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tullo, Edizioni Paoline, Milano 1989.) str. 1225.

^[21] Usp. B. Häring, Kristov zakon, 3, str. 459 – 483.

^[22] Usp. LUTZ-BACHMANN, Matthias i SCHLEGELBERGER, Bruno (uredili), Krise und Erneuerung der Kirche (Morus Verlag – Bernward Verlag, Berlin – Hildesheim 1989.).; BOFF, Leonardo, Trinita e societa (Cittadella editrice, Asiz 1987.); ZULEHNER, Paul M., Ein Obdach der Seele (Patmos Verlag, Düsseldorf 1994.); FRIES, Heinrich, La fede tra esperienza e impegno (Edizioni Paoline, Milano 1990.); PAOLI, Arturo, Ricerca di una spiritualita per l’uomo d’oggi.

^[23] B. Häring, Kristov zakon, 3, str. 371.

^[24] REISINGER, Ferdinand, »Arbeit«, PLS (uredio SCHÜTZ, Christian, Herder, Freiburg – Basel – Beč 1992.) str. 53 – 60; PANNENBERG, Wolfhart, Antropologia in prospettiva teologica (Queriniana, Brescia 1987.) str. 479 – 491.; ILLANES, José Luís, »Lavoro«, Dizionario enciclopedico di spiritualita, 2 (uredio ANCILLI, Ermanno; u nastavku DES, 2; Citta nuova editrice, Rim 1990.) str. 1404 –1409.

^[25] Usp. MATTAI, Giuseppe, »Lavoratore«, NDS (uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tullo, Edizioni Paoline, Rim 1989.) str. 828 – 846.

^[26] MERCATALI, Andrea, L’uomo pluridimensionale (La scuola editrice – Ed. Antonianum, Brescia – Rim 1987.) str. 182 – 257.

^[27] Usp. CASTELLANO, Jesús, »Movimenti ecclesiali«, DES, 2 (uredio ANCILLI, Ermanno, Citta nuova editrice, Rim 1990.) str. 1682 – 1694.

^[28] AA. VV., La spiritualita cristiana dell’eta contemporanea, 6, str. 373.; A. Paoli, Ricerca di una spiritualita per l’uomo d’oggi, str. 187 – 205; 280.

^[29] Usp. JOYEUX, Henri – LAURENTIN, René, Liječničke i znanstvene studije o ukazanjima u Međugorju (Sveta baština, Duvno 1986.); KORDIĆ, Ivan, Međugorska ukazanja (K. Krešimir, Zagreb 1993.).

^[30] MIRAVALLE, Mark, Heart of the Message of Medjugorje (Franciscan University Press, Steubenville 1988.). Ova knjiga izišla je iz piščeve obranjene doktorske disertacije pod naslovom »The Message of Medjugorje in the Sources of Divine Revelation«. Obrana disertacije pod ovim naslovom bila je događaj na rimskom crkvenom sveučilištu Gregoriana, budući da je značila velik korak naprijed u razumijevanju onoga što se događa u župi Međugorje.

^[31] STOJIĆ, Miljenko (uredio), Poruke Kraljice mira (Informativni centar »Mir« Međugorje, Međugorje 1996.).

^[32] RUPČIĆ, Ljudevit, Međugorje u povijesti spasenja (Sveta baština, Duvno 1988.).

^[33] Usp. RUPČIĆ, Ljudevit, Gospina ukazanja u Međugorju (piščeva naklada, Samobor 1983.); LAURENTIN, René – RUPČIĆ, Ljudevit, La Vergine appare a Medjugorje (Queriniana, Brescia 1984.).

^[34] Usp. SARRACH, Alfons, Proročki zamah Međugorja (Međugorje 1993.); SARRACH, Alfons, Poruka Međugorja o Bogu koji služi(Međugorje 1995.).

^[35] Usp. KHOURY, Adel Theodor, Zur Unterscheidung der Geister ( Oros Verlag, Altenberge 1994.).

^[36] Usp. GOFFI, Tullo, »Mondo«, NDS (uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tulo, Edizioni Paoline, Milano 1989.) str. 1030 – 1044..

^[37] Usp. AA. VV., L’esistenza cristiana (Borla, Rim 1990.).

^[38] Usp. AA. VV., Parola di Dio e Spiritualita (Las, Rim 1984.) str. 183 – 186.

^[39] Usp. HÄRING, Bernhard, »Profeti«, NDS (uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tullo, Edizioni Paoline, Milano 1989.) str. 1271 – 1282.

^[40] MARIOTTI, Piergiorgio, »Contestazione profetica«, NDS  (uredio DE FIORES, Stefano i GOFFI, Tullo, Edizioni Paoline, Milano 1989.) str. 278.

^[41] BUDIMIR, Anton, »Komunizam ruši sve dobro«, Slobodna Dalmacija, LIV, 16634 (Split 1997.) str. 5. ; Ovaj razgovor pokazuje kako je moguće proživjeti svoju vjeru unatoč svim poteškoćama i opasnostima za život.

^[42] AA. VV., Parola di Dio e Spiritualita, str. 87 – 96.

^[43] CAROLI, Ernesto (uredio), Dizionario francescano (Edizioni Messaggero Padova, Padova 1983.) str. 2056 – 2058.

^[44] Usp. VIVIANI, Walter, L’ermeneutica di Francesco d’Assisi (Ed. Antonianum, Rim 1983.).

^[45] Usp. DESBONNETS, Theophile, Dalla intuizione alla istituzione (Edizioni biblioteca francescana provinciale, Milano 1986.) str. 81 – 112.

Miljenko Stojić

Kultura solidarnosti (znanstveni simpozij), Franjevački institut za kulturu mira, Split, 1997., str. 243. – 261.