Print Friendly, PDF & Email
Neki dan bi veliki skup u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića. Branitelji već počinju brojati 200 dana od kada se smjestiše pod šator ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu. Rekli su da se bore za dostojanstvo svojih sudrugova i sebe, a ovim skupom da se bore za popravljanje položaja trenutno različitih potlačenih u državi Hrvatskoj, državi kakvu oni jamačno nisu sanjali tijekom dugih ratnih godina. Trenutno vladajući, koji izgleda ne će još dugo, proširiše okolo priču da oni zapravo ne znaju za što se bore, da nisu dorasli političkom trenutku. Biskup Šaško, govoreći pred početak skupa, u duboko ispunjenoj katedrali, saže sve u izričaj: »Oni osjećaju kako se režu grane koje su sposobne donijeti dragocjene plodove i pokazivati istinske hrvatske vrijednosti izrasle na stablu kršćanske kulture«. Čujem kako mu spomenuti političari jednako poručuju da nije dorastao političkom trenutku. Očito su takvi, ne samo oni iz katedrale, nego i oni koji se iskupiše na Trgu dičnog nam bana. Branitelji rekoše da ih bijaše 50-ak tisuća, a s njima isto tako i neovisni izvori, oni drugi rekoše da ih bijaše tek 10-ak tisuća. Meni se najviše svidi jedna radijska izvjestiteljica. Morade na početku svoga izvješća reći da skup brojaše 10-ak tisuća duša, ali malo kasnije doda da trg bijaše pun. Jamačno jedno od ovoga dvoga ne bijaše točno. Očito ono prvo. Hvala novinarki što ipak nije poklekla pred navalom tzv. kulture sjećanja. Nju na Sveučilištu u Mostaru, ako je vjerovati medijima i nekim knjigama, tumače tako da bismo se trebali prestati baviti (samo)viktimizacijom i transagresijom te da bismo se trebali početi baviti nacionalizmom i voljom za moći, suočiti se s prošlošću, jer sve su to prepreke prema izgradnji demokratskog i odgovornog društva. Opet nešto nije u suglasju kao u onom izvješću novinarke. Suočavanje s prošlošću je i suočavanje s vremenima turskog zlosilja, dolaska Austro-Ugarske, Prve Jugoslavije, Druge Jugoslavije, Domovinskog rata, igara međunarodne zajednice s nama... No, o svemu tome dotični ne govore. Za njih je pravorijek već donesen i trebali bismo se uklopiti u njega pa se više ne ćemo selektivno sjećati. Možda u tome pomogne i najavljeno spajanje dvaju sveučilišta u Mostaru. Vidim, nitko se ne buni, odluka je već donesena, što li.

 

 

Volimo spominjati kako je to u svijetu pa utecimo se malo njemu. Vijetnamski rat. Tko nije čuo za njega!? Amerikanci napraviše rusvaj i odoše. Mediji su tutnjali i tutnje o tome. Sve znamo o tome ratu, naizgled. Znamo li išta o njegovoj mučeničkoj naravi, pa i nakon »oslobođenja«? Počnimo s logorima. Vijetnam ih je imao prije, za vrijeme i poslije rata sa SAD-om. Zvali su se popravnima (kao nekada u Jugoslaviji) i u njima je nestalo na stotine tisuća nevinih ljudi. Ipak, bio je to samo djelić progonstva. Ljudi su također ubijani tamo gdje su ih našli. Sve započe nakon oslobođenja od Japanaca. Komunisti, pod vodstvom Ho Chi Minha, još od 1945. počeše tamaniti svećenike, misionare, vođe suparničkih stranaka, čak i komuniste koji nisu pristajali uz staljinizam. U sve se umiješaše Francuzi, ali komunistima uspije 1953. izbaciti Francuze i domoći se sjevera Vijetnama. Započe tzv. borba klasa. Zbog neke odluke 1954. i 1955. kršćanima bi dopušteno legalno napustiti sjever Vijetnama te otići na jug. Iskoristi to njih oko 600.000. Međutim, među njih se umiješa i Viet Cong, tajne borbene pristalice komunizma sa sjevera. Nastaviše ubijati. Godina 1964. to nasilje bi tako naraslo da su dotični ulazili u mjesta s »crnim listama« na kojima su označene osobe za ubiti, oteti, zlostavljati. I SAD se umiješaše u sve. Rekosmo, pristalice kulture sjećanja već su to opjevale. Jedan od preživjelih iz vijetnamskih gulaga bio je kardinal Nguyen Van Thuan koji je 2012. umro u izbjeglištvu u Rimu. Sv. papa Ivan Pavao II. 1988. ubijene proglasi svetim mučenicima. Što će biti dalje, vidjet ćemo. Na poprištu su još Degar (sinovi brda), negdašnji američki saveznici. Oni su ih prepustili njihovoj sudbini kad su se 1975. pod vodstvom Kissingera na brzinu povukli iz Vijetnama. Tko ih se danas sjeća i tko o njima govori? Komunisti jamačno, oni su još za njih neprijatelji naroda. Progon se nastavlja.

Ni neki događaji iz Drugog svjetskog rata nisu bolje prošli u očima osobenih pristalica kulture sjećanja. Uzmimo za primjer Dachau. Koncentracijski logor. Čuli smo o mnogočemu što se tu dogodilo, ali jesmo li čuli da je bio glavni logor za uhićene svećenike iz čitave Europe, od kojih je oko polovice potjecalo iz Poljske? Naravno da su mnogi ubijeni, ali nisu dobro prolazili ni preživjeli. Njih su u Poljskoj komunističke vlasti optuživale da su američke uhode. Međutim, o tome se ne priča. Slučajno? Ma što bi se pričalo kada se danas ne priča ni o onima koje ISIL revno ubija. Te grozne slike prošeću malo internetom i idemo dalje. Ipak, netko se i pokaje. Jedan od takvih je Danac Morten Storm. Nekada je pripadao radikalnim islamistima i borio se na njihovoj strani. Pa si je počeo postavljati razna logična pitanja. Nije mogao na njih odgovoriti i polako je postao suradnik različitih tajnih zapadnih službi. Tako je došlo i do smaknuća Anwara al-Awlakija, visoko pozicioniranog Al-Kaidinog čovjeka. Bili su nekada susjedi i prijatelji, djeca su im se igrala zajedno, ali... Izvješćuje o svemu tome njemački časopis Zeit.

Kultura sjećanja poigrava se i s franjevcem Juníperom Serom. Kip mu se nalazi među utemeljiteljima SAD ispred Kongresa. Neki, zajedno s predsjednikom Obamom, htjeli bi ga zamijeniti s astronautkinjom Sally Ride, uvjerenom lezbijkom. Njegov kip odskače među drugim kipovima, njezin ne. A u rujnu bi ga papa Franjo trebao proglasiti svetim, dok se bude vraćao s Filipina. Čekati nam je ishod. Dotle će izgleda već biti kanoniziran nadbiskup Oscar Romero. Njega ubiše 1980. u El Salvadoru za vrijeme slavljenja sv. mise. Bio je blizak suradnik Josemaríe Escrivá, osnivača papinske osobne prelature Opus Dei. Onaj dan kad je ubijen proveo je jutro s Fernandom Saenzom na duhovnoj obnovi za svećenike koju je organizirala dotična prelatura. On se prisjeća: »Ubili su ga tijekom posvećivanja kruha i vina. To je, izgleda, bio divan vanjski znak predanja njegovog života za narod, za siromašne, za pravdu, za mir.« Ipak, postupak mučeništva nije išao tako jednostavno sve do ovoga pape Franje iz tih krajeva. Posrijedi su bila pitanja oko teologije oslobođenja, revolucionara i svega onoga što je označavalo Latinsku Ameriku tih godina, a i danas je slično.

Sjećam se na ovome mjestu onih Isusovih riječi da govorimo samo da, da ili ne, ne kada nas pitaju. Sva filozofiranja jesu samo gubljenje vremena. Tako je i sa sjećanjem. Ono mora biti utemeljeno na istini koja će nas osloboditi, reče Isus također. Pa daj, pokušajmo je tražit otvorena srca i odbacimo jugokomunističku paradigmu reinterpretacije povijesti.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 6. svibnja 2015.; glasbrotnja.net, 6. svibnja 2015.

Osobno