Kraljica je mira iznenada pokucala na naša vrata. Bilo je to sada već daleke 1981. Nismo bili očekivali takvo nešto. Sve što smo očekivali bilo je da će Bog biti uz nas i da će nas spasiti na neki način. A sve nam je tada bilo pod znakom upitnika. Komunizam se poput opake bolesti navalio na naše postojanje. Trovao nam je dušu svojim bezboštvom, a tijelo svojim kozmopolitizmom. Drugim riječima rečeno pokušavao nas je rastočiti kao vjernike i kao pripadnike svoga hrvatskoga naroda. Dolazak Kraljice mira potpuno mu je pomrsio račune.
Početak komunizma u našim krajevima, a i svugdje po svijetu, označavao je osvetu prema svima onima koji nisu razmišljali na njegov način. Kraljica je mira, pak, krenula posve drugačijim putom. Nije se osvećivala i ne osvećuje se nikome tko ne razmišlja na njezin način. Sve što ona želi jest iznijeti svoj stav i ponuditi ga svima kao svoj doprinos dostojanstvu čovjekova života na zemlji. Naravno da to nitko ne mora silom prihvatiti. Ona samo traži dobrovoljce koji će izgraditi jedan drugačiji i bolji svijet od ovoga u kojemu sada trenutno živimo. Bit će to svijet izgrađen ne revolucijom i silom, nego na miran način i u ljubavi prema svakome.
Svi su mudri ljudi kroz povijest zaključivali da su mir i ljubav najjače oružje koje postoji. Tko ih uporabi postaje više čovjek i zacijelo pobjeđuje. Tek oni koji su slabi i kukavice laćaju se drugoga oružja nadajući se tako postati postojanima. Mir i ljubav još nikoga nisu povrijedili. Jedino su učinili da zarastaju rane koje netko nosi na duši. Zbog toga ima smisla družiti se s njima i preporučivati ih drugima. Na taj će se način mudrost, koju je Bog još na početku svijeta stavio na ovu zemlju, proširiti i dalje u povijest. Uz naše nastojanje čistit će se od prljavštine kojom ju je isprljalo zlo preko nesavjesnih ljudi.
Ne samo drugi ljudi, nego i zemlja na kojoj živimo zaslužila je da se prema njoj odnosimo s poštovanjem. Hrani nas, omogućava nam na radostan način proživjeti svoj život. Krhka je i lomljiva, pa joj je potrebna naša zaštita. Kada je Bog u Knjizi stvaranja rekao da je sebi podložimo, nije mislio da je trebamo bezobzirno iskoristiti. Htio je samo da joj se potpuno približimo i shvatimo njezino značenje i veličinu. Kroz povijest ljudi, na žalost, nisu uvijek dobro shvaćali Božje riječi. Zemlja im je bila samo mogućnost za lagodan život. Danas je ovakvo shvaćanje prisutno možda više nego ikada prije. Zbog toga je došlo do izuzetnog zagađenja čovjekova okoliša. Ljudi su se našli u opasnosti, pa su počeli širiti svijest o potrebi zaštite čovjekova okoliša. Ta svijest se polako probija, čak i do onih koji su sve ovo najviše skrivili.
Razmišljanje o našemu duhovnom i našemu tjelesnom životu dovodi nas do zaključka da dobro trebamo pripaziti kakve tragove ostavljamo na ovoj zemlji. Odnosi se to na svakoga čovjeka na ovoj kugli zemaljskoj. Nije važno kojemu narodu pripada, nije važno koje je vjere, nije važno kakvoga je obrazovanja... Bog je u svakoga od nas postavio istovjetne temeljne zakone. Razlikujemo se samo po tome kako te temeljne zakone pokušavamo ostvariti. Zbog toga pripadamo ovoj ili onoj religiji ili kažemo da nas Bog uopće ne zanima. To nas nikada ne će razdvajati, osim ako put kojim idemo ne odgovara onim temeljnim Božjim zakonima u nama.
Katolička crkva za jedan ovakav pogled na svijet ima svoj naziv: ekumenizam. Proglasila ga je u vrijeme II. vat. sabora, događaja koji je promijenio lice Crkve u suvremeno vrijeme. Neki su to krivo shvatili pa misle da se Crkva ekumenizmom odriče svoje biti, da se želi dodvoriti nekome izvan sebe. To je potpuno kriv pogled. Ekumenizam je samo jedan zov neprestano nastojati više živjeti svoju vjeru i s poštovanjem se odnositi prema drugim ljudima oko sebe. Kršćanstvo nikoga ne isključuje, ono je po svojoj biti univerzalno. Isus je Krist to navješćivao i nije zacijelo kriv ako su kršćani nekada zbog nedostatka vjere zaboravljali ovaj njegov nauk.
Kršćani, znači, mogu i moraju doprinijeti rastu zajednice u kojoj žive. Ne smiju stajati po strani, već trebaju dobro zasukati rukave. Žetva je velika, a radnika je malo, rekao bi Isus. Ne zaboravljajmo te njegove riječi. Svatko onaj tko ih zaboravi izgubit će veliku povijesnu priliku. U teškim i zahtjevnim vremenima propušta izgraditi se u veliku i jaku ličnost. Poteškoće nisu, naime, nešto što nas smije slomiti. One su samo sredstvo koje nas čisti da bismo zasjali svojim punim sjajem. A uz to su potpuno besplatne, za razliku od svih drugih sredstava za uljepšavanje.
Društveni sustavi u kojima živimo za vrijeme svoga života jesu naš dom, htjeli mi to ili ne. No, ako mislimo da taj dom nije lijep možemo ga i uljepšati. Ovisno o sustavu to će uljepšavanje ići brže ili sporije. Ponekada će možda biti potrebno itekako znoja, možda ćemo pojedine dijelove toga doma rušiti, ali to je nužnost od koje se ne može pobjeći. Važno je prihvatiti stanje koje nas okružuje i paziti na svoje tragove. Oni odaju kakvi smo. Nemoguće ih je skriti. Jednoga dana iziđu na vidjelo. Zar ne, mnogi bi danas dali mnogo štošta samo da mogu promijeniti ono što su, tako rekavši, do jučer radili. No, to nije moguće promijeniti. Moguće je se samo iskreno pokajati za sve pogrješne korake. Hoće li to netko učiniti ovisi o tome je li hrabar čovjek. Samo takvi, naime, ljudi imaju snage priznati svoje zablude i svoja lutanja.
Vraćam se ponovno Kraljici mira. Zadužila nas je svojim dolaskom. Od njezinog pojavka u našoj sredini koraci su nam postali čvršći, a tragovi prepoznatljiviji. Kao da smo se umili, skinuli sa sebe prašinu pokupljenu tijekom puta. Nemoguće joj je ičim uzvratiti, osim još dubljim razumijevanjem Božje poruke koju nam ona neumorno prenosi.
Miljenko Stojić
Riječ po riječ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. svibnja 2002., u 20.45.