Print Friendly, PDF & Email

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i ovogodišnjim dobitnikom nagrade općine Čitluk za životno djelo.

Fra Miljenko, dobili ste nagradu Općine Čitluk za životno djelo. Čestitke, poglavito i zato što je Vaš život ispunjen radom i uspjesima. Jeste li iznenađeni što je to upravo nagrada za životno djelo, a život je tek pred Vama?

Kada su me nazvali i to mi priopćili najprije sam se dobro nasmijao. Nakon toga nazvao sam telefonski jednoga prijatelja i pitao ga izgledam li mu star. Čovjek se iznenadio, nije mogao naravno shvatiti zbog čega takvo pitanje pa sam mu morao objasniti. To je taj veseli dio priče. A onaj drugi kaže da ova nagrada nije nagrada poglavito meni, nego dvjema djelatnostima koje sam imao čast razvijati od samog početka i zbog čega sam odlučio nagradu primiti.

To su jednostavno stvari koje se više ne ponavljaju. Najprije se radi o Informativnom centru »Mir« Međugorje s njegovim različitim odjelima među kojima je najpoznatija Radiopostaja »Mir« Međugorje, nakon toga o Vicepostulaturi i povjerenstvima za obilježavanje i uređivanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća po različitim općinama u Herceg Bosni, BiH. Druge stvari još se razvijaju, a možda dođe i štogod novo, pojma nemam, uz Božju pomoć puno je toga moguće.

Kad odvrtim film unatrag, onda prepoznajem da me Bog vodio kroz sve to. Išao sam od lakšega prema težem. Najprije su mi se događale neke stvari za koje nisam znao zbog čega, da bih kasnije shvatio da su me spremile za poteškoće koje su me pogodile u kasnijim djelatnostima. Bez toga mislim da bih kasnije teško napravio određene stvari. Vjerujem da je tako u životu svakog čovjeka, samo treba imati hrabrosti to prepoznati.
 

S ponosom kažemo da ste sin Brotnja, jer vaše uspjehe poistovjećujemo s našim »velim mistom«. Rođeni ste, naime, u Dragićini te kao i većini Vaših vršnjaka ni Vama nije bilo lako živjeti u sredini koju je tadašnji sustav stigmatizirao?

Hvala Vam najprije na ovim toplim riječima. Pri zahvali u ime svih nagrađenih na Danu općine rekao sam da je najdraže, a ujedno i najteže, dobiti priznanje među svojima. Njihovi filtri su puno gušći od uobičajenih. To je razumljivo, jer želimo da dotični priznanje zaista zaslužuje.

Svi koji smo stekli dob za razmišljanje u vrijeme komunizma u ovim krajevima dobro pamtimo taj protuprirodni sustav. Ni na koji način on se nije uklapao u naš način mišljenja i ponašanja. Zbaciti ga demokratski nismo mogli, jer je to nasilni, revolucionarni poredak. Podrazumijeva se da nas je kažnjavao. Išlo se u tamnicu, prebijala su se rebra, ubijalo nas se u inozemstvu, nije se dalo da naš kraj gospodarski ide naprijed. Međutim, održali smo se. Vjerovali smo u Boga i u njegovo djelovanje u našem životu. Bilo bi dobro da to spoznaju i oni između nas koji su zbog različitih razloga pomagali komunizmu da nas drži u šaci. Neki su progledali i pokajali su se, neki i dalje nastavljaju istim putem samo što sada služe drugim gospodarima. Žalosno, ali mi ćemo izdržati dok će njima ostati vječna sramota.
 

Prošle godine proslavili ste 25. obljetnicu svećeništva – poziva u službu Božju. Jednom ste prilikom kazali da ste poziv osjetili vrlo rano. Je li tomu razlog što ste živjeli na tvrdom hercegovačkom kamenu gdje je Bog bio ljubav, utjeha, nada, a vjera životni suputnik?

Zacijelo je to tu negdje, ne izuzimajući Božje naume sa svakim od nas. Ovo naše podneblje podneblje je ljudi koji »moraju« uspjeti. Okoliš ti pruža određene stvari, ali se moraš dobro namučiti da bi uspio. Režimi te jednostavno ne vole, kako prije tako i danas. I u toj borbi rađaju se ljudi kojima je jasno što im je i kako činiti. Ona polazišna točka svega jest Bog i zdrav odnos prema životu. Molitva se razlijegala kroz mjesto praćena većim brojem djece. Nas je npr. bilo 8. Tako je bilo nekada, više-manje tako je i danas. U našim krajevima molitva još nije sramota, odlazak na sv. misu također, zauzimanje za obitelj i domovinu nešto je tako prirodno. Rastao sam u takvom okružju i nije čudno da me Bog privlačio od početka. Bio sam najprije ministrant u crkvi, pa smo išli na Vjeronaučnu olimpijadu i pobijedili, počeo polako sazrijevati i boriti se za vrijednosti svoga kraja.

U vrijeme dok se Crkvi spočitavalo da je premalo otvorena za javnost, prije dvadesetak godina, Vi ste osnovali Informativni centar »Mir« Međugorje, a potom i Radiopostaju »Mir« Međugorje, bili njihovim prvim ravnateljem te ih razvijali duži niz godina. Danas ste, između ostaloga, urednik na portalu hrsvijet.net, pokrenuli ste i uređujete list Stopama pobijenih, imate emisiju na RMM-u... Možemo li reći da ste među prvima prepoznali koliko je važna slika onoga što radimo u javnosti? Pridometnimo k tomu kako i Papa Franjo danas ima preko šest milijuna prijatelja na twitteru?

Zahvaljujem Bogu da sam došao u priliku napraviti nešto ovako. Još u pučkoj školi spoznao sam koliko je to važno. Počeo sam tada objavljivati u medijima i polako je u meni sazrijevala misao da je to dobar put. U srednjoj školi uređivao sam i školske novine, tako da se sve to još više razvilo u meni. Budući da mi komunizam nije odgovarao i da mu nisam želio služiti, u to vrijeme ovakve zamisli bilo je nemoguće ostvariti. Ali dolaskom daška slobode, sve se promijenilo. Ovom prilikom zahvaljujem svim suradnicima koji su se sa mnom znojili i počesto vodili utrku s vremenom. Najviše je poteškoća bilo s radiopostajom. Frekvencija je bilo malo, a željnih da ih dobiju puno. S druge strane moralo se razbiti raznorazne predrasude prema našoj radiopostaji i nerazumijevanje onih koji nikako shvatiti zbog čega nam to uopće treba. Bog je počesto vrlo opipljivo pomagao i na kraju smo uspjeli. Istaknuo bih da na početku baš ništa nismo imali. Dobro se sjećam trenutaka kad je samo namisao postojala u mojoj glavi i kad sam »lunjao« oko župnog ureda u Međugorju razbijajući glavu gdje uopće staviti tu radiopostaju. I kad su odjeknule prve riječi preko iznajmljenog odašiljača uz pomoć također iznajmljene telefonske linije tko sretniji od nas koji smo u svemu sudjelovali. Zamislite, čuli smo se čak do Žitomislića. Tada mi je to izgledalo tako čudesno, a kad smo puštali satelitski prijenos nekako mi je izgledalo prirodno. Privikao sam se da glas Kraljice mira i glas zdravlja ide do svih krajeva svijeta uz pomoć naših krhkih ruku.
 

Ulijevate povjerenje. Vicepostulator ste postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće. Vodite, dakle brigu o uzdizanju na čast oltara nevino pobijenih hercegovačkih franjevaca tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Do sada ste prikupili zavidnu dokumentaciju potkrijepljenu svjedočenjima o stradanjima Hrvata na ovim prostorima nakon Drugog svjetskog rata i za vrijeme komunizma?

Velik je to posao i traži puno vremena i puno zalaganja. Ako čovjek napiše samo jednu rečenicu o pobijenim franjevcima, to je već 66 rečenica. Tu je opet mnoštvo ubijenoga puka, taj povijesni okvir koji je bio izuzetno krvav i težak. Međutim, čovjek osjeća čast u tome sudjelovati tako da se težina jednostavno ne opaža. Pravi govor o ovim vremenima ne stvara u nama muku i napetost, nego nas ustvari oslobađa, čisti. Još je puno krivih informacija, stavova, a na tome se ne može graditi nikakva budućnost. Mržnja prema vjeri i hrvatskoj domovini zaista se izlila na naše pobijene franjevce i naš puk. Hercegovačka franjevačka provincija čini sve da njezine članove Crkva jednoga dana proglasi mučenicima. No, Crkva u Hrvata također je počela činiti sve da se među pobijenim pukom pronađu oni koji su umrli mučeničkom smrću. To znači da su ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su to primili na kršćanski način. Osnovano je tijelo koje se zove Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Imam čast biti njezinim članom. Uskoro počinjemo radom u svakoj našoj župi s obje strane granice.
 

Iza Vas stoji bogat književni rad, do sada ste objavili tridesetak naslova, imate li što u pripremi ili već pripremljeno čeka tiskanje?

Po prirodi sam takav da ili nešto radim ili ne radim. Pa onda kad sam se odlučio ozbiljnije baviti književnim radom nastojim ne stati u tome unatoč svim drugim poslovima za koje te pitaju dokle si stigao, dok za ovo ne pitaju, izuzev prijatelja i čitatelja. Ako Bog dadne, jedna će knjiga izići ovaj mjesec, drugu spremam za tisak, treća čeka da dođe na red... Uglavnom, ide sve svojim tijekom. No, ono što bih posebno istakao iz moga trenutnog spisateljskog rada jest pisanje za Cvitak i pisanje kolumni za portal hrsvijet.net. Naoko jedno s drugim je teško povezati. Prvo je dječja književnost, a drugo publicistika, i to ona težeg sadržaja. Ali ustvari misli su iste i tamo i ovamo. Samo su rečene na drukčiji način. S druge strane mene to čini nekako življim. Nije tako lagano progovoriti djeci njihovim jezikom i ne ispasti smiješan, kao ni u govor odraslima umiješati govor djeci. Kad postigneš to ravnovjesje, vidiš da je život puno širi nego što si mi nekada umišljamo.
 

Za Vas kažu da osim što ste svećenik, književnik, pjesnik, novinar, kolumnist da ste i veliki prijatelj običnoga malog čovjeka za kojega uvijek imate vremena saslušati ga i savjetovati! Kako uspijevate i koliko Vam snage treba da odgovorite na sve izazove vremena u kojemu živite i pri tom aktivno stvarate?

Što god da radimo u životu i što god da predstavljamo u životu ne smijemo se udaljiti od svoje okoline. Učinimo li to uzalud nam sav naš napor. Ja sam to sažeo u izreku da uvijek trebaš imati onih s kojima možeš popiti kavu. To je kava shvaćena na istočnjački, ne zapadnjački, način. Naučio sam to ponajbolje dok sam studirao u Jeruzalemu. Otrgnut od svoga okružja i od svih koje si poznavao, moraš se snaći. Kroz to upoznaš vrijednost naizgled malih, običnih stvari. Sve ti to pruži zadovoljstvo u dubini duše i onda nije teško raditi i boriti se. Možemo sve ovo izreći i na drukčiji način. Netko može uhititi tvoje tijelo, osuditi te na duge tamničke godine, ali nitko ne može uhititi tvoju dušu ako to sam ne dopustiš. Nažalost, ljudi dovoljno ne razmišljaju pa im se dogodi da postanu robovi misleći da su tako slobodni. To danas obilato iskorištavaju pokvareni bogati pojedinci iz sjene. Pomoću tvarnih dobara stekli su određenu moć i počeli su sebi umišljati da su barem božići ako ne bogovi. Onaj pravi Bog gore na nebesima samo im kvari igru pa su ga odbacili. Zbog toga nas danas zapljuskuju svakakve gluposti kao na tekućoj vrpci. U tome se najviše služe medijima. I lakše uspijevaju kad nema onih koji govore drukčije. Kao kršćani i kao ljudi ne bismo se smjeli bojati ući u tu utakmicu i, naravno, dobiti je. Zdrava misao i zdravi postupci uvijek su jači od onih nezdravih.
 

Na koncu fra Miljenko što biste savjetovali mladima – našoj budućnosti? Kako da se u današnjem vremenu odupru porocima koji na njih svakodnevno vrebaju, a da pri tom ostanu vjerni Bogu i u službi vjere, istine i ljubavi za svakoga čovjeka?

Ljudi se danas obično na savjete mršte, jer su nas tako uvjerili, pa bih radije izrekao jedno malo mišljenje kao zaključak svega ovoga što smo do sada govorili. Jednostavno rečeno počnimo razmišljati svojom glavom. Ne prihvaćajmo ništa zdravo za gotovo kako nas pokušavaju uvjeriti. U tom slučaju gubimo slobodu i postajemo njihovi najobičniji robovi. Krenemo li svi zajedno ovim i sličnim putevima nimalo se ne bojim ni za našu mladež, ni za naše starije. Dokazao nam je to i Domovinski rat. Ne samo što su nas tukli oružjem, nego su nas tukli i riječima da ne bismo slučajno trgnuli se i počeli razmišljati. A mi smo učinili upravo to i pobijedili. Zlo se toga tako panično boji jer zna da nas taj put vodi do Boga i pravog života.

Danijela Šakota

glasbrotnja.net, 6. lipnja 2013.

Osobno