Miljenko Stojić, Ne dirajte bijelog labuda, FRAM-ZIRAL – NAKL
ADA K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2005.
Piše: Ivan J. Bošković
Rukopis Miljenka Stojića posjeduje brojne odlike zanimljivog, životno uvjerljivog i književno vrijednog pisma. Sastavljen je od dvadeset i pet kratkih priča nejednake duljine, raspoređenih u pet ciklusa, a ostvaren je različitim spisateljskim strategijama i tehnikama, od škrte deskripcije do sugestivnih evokacija s prodorima u psihologiju likova. Dominantnim karakteristikama rukopis je u cijelosti vezan za svijet Bosne i Hercegovine, a prepoznajemo ga u škrtom i teškom životu i potresnim sudbinama njezinih ljudi, u slikama i refleksijama povijesti (one poznate i one manje poznate, zabranjivane, prešućivane, ali sačuvane u pamćenju njezinih ljudi), ali i u slikama smrtima i krvlju ne tako daleke prošlosti i suvremenosti koja brojnim dvojbama, otvorenim pitanjima, nerazumijevanjima, političkim lažima i svirepim interesima pokušava promijeniti život.
Stojićeve priče obuhvaćaju posljednjih sedamdesetak godina dvadesetoga stoljeća (četrdesetih godina, hrvatsko proljeće, najnoviji rat,…) , a događaju se na brojnim stranama gdje su njegovi junaci, zapravo mali ljudi, voljom sudbine, a još više oktroirane političke dogme, potražili mjesto pod suncem i – spas! Osuđeni na težak i mukotrpan život, k tome još i s teretom nametnuta grijeha i političke nepoćudnosti, junaci se Stojićevih priča na različite načine dovijaju sudbini: rade mukotrpno, trguju, čuvaju i vjeruju. I u najtežim trenucima, koji nikako da ih mimoiđu, ne zaboravljaju svoj bosanski/hercegovački kraj, svoje najbliže, svoju vjeru i crkvu; ustrajni su i uspravni u svojim ljudskim i svojim nacionalnim osjećanjima, nepokolebljivi su i uvijek spremni na žrtvu.
Iako se s junacima Stojićevih priča povijest poigrala na različite načine – svejedno je li riječ o svećenicima, radnicima na privremenom radu, ratnicima i običnim malim ljudima – oni svojim životom i svjetonazorom najbolje svjedoče o otpornosti i pobjedi života nad zlom, nedaćama, nesrećama i politikama, bez obzira na njihov predznak! Bilo onaj povijesni ili pak onaj ovovremenih intonacija i naglasaka, čitljivih u efektnim i rječitim Stojićevim sugestijama i naznakama. Upravo zato Stojićeve junake, naše susjede i bližnje, ne može pokolebati ništa; ni laži, ni podvale, ni uhođenja ni zatvori. Oni ustrajavaju zlu, podvalama i lažima, zatvorima i smrtima usprkos!
U slojevitim prostorima Stojićevih priča prošlost i suvremenost isprepleteni su na brojne načine u nerazmrsivo klupko. Uistinu je teško kazati što čemu prethodi: da li povijest suvremenosti ili pak suvremenost pokazuje da povijest na ovim prostorima još nije prestala, da još uvijek traje i traži nove žrtve.
Stojićeve priče rječit su i pamtljiv album potresnih ljudskih sudbina. Svaka na svoj način vrijedna pamćenja i literarne obrade, privlače i ljudskom potresnošću i književnom vrijednošću, rječitom obrnuto proporcionalno kratkoći svojeg oblika. Premda nekim intonacijama bliske književnom iskustvu Ićana Ramljaka, osebujan su i vrijedan književni svijet i dobrodošlo obogaćenje naše suvremene pripovjedačke književnosti. Stoga sam uvjeren da će lako naći svoju čitalačku publiku. Zato ih svesrdno i preporučujem za tisak.
Objavljeno u knjizi
