Miljenko Stojić, Ne dirajte bijelog labuda, FRAM-ZIRAL – NAKLADA K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2005.
Piše: Branko Pilaš
Iako je Miljenko Stojić svojim ostvarenjima već zacrtao svoj književni put, njegovo književno djelo još uvijek nije dovoljno doprlo do čitatelja na cijelom hrvatskom govornom području. Za to ima više razloga, a jedan od najznačajnijih je, uvjetno rečeno, provincijska udaljenost od središta književne moći. Susrećemo se s nizom primjera gdje vrlo uspješna književna ostvarenja nekih autora ostaju gotovo neprimijećena jer njihovi autori stvaraju u samozataji i izvan snažnijih kulturnih središta.
Miljenko Stojić suvremeni je hrvatski književnik rođen 1960. u Dragićini kod Međugorja. Završio je filozofiju i teologiju. Živi i radi na relaciji Mostar-Međugorje-Zagreb. Nizom obveza ispunjava svoj radni dan, pa njegova životna lepeza dnevnih aktivnosti sužava književni radni dan. Ipak, uz sve aktivnosti, Stojić piše i objavljuje poeziju, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i druge članke, a osim toga i prevodi s talijanskog, engleskog i njemačkog jezika. Posebno Stojićevo poglavlje rada je stvaranje za najmlađe. Koliko je prisutan na bosanskohercegovačkom književnom polju najbolje potvrđuje objavljivanje njegove poezije u različitim antologijama, a uvršten je i u čitanke. Učenici pripadnici hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini dobro poznaju njegovo književno djelo koje je uvršteno i u školsku lektiru. Brojne Stojićeve slikovnice, zbirke poezije i proze, kao i druga ostvarenja, otkrivaju književnika koji ima još mnogo toga reći i poručiti čitateljima.
Ne dirajte bijelog labuda zbirka je kratkih priča u izdanju nakladničkih kuća Fram-Ziral iz Mostara i K. Krešimir iz Zagreba. Uz autorov životopis i popis djela, u knjizi su objavljene i dvije recenzije. Iz recenzije Ivana J. Boškovića izdvajam: »Stojićeve priče rječit su i pamtljiv album potresnih ljudskih sudbina. Svaka na svoj način vrijedna pamćenja i literarne obrade, privlači i ljudskom potresenošću, i književnom vrijednošću...« I recenzentica Nevenka Nekić prihvaća zbirku riječima: »Autor iznosi ne samo znanja uma, nego i srca i iz redaka ove proze struji osjećajna energija, razumijevanje govora neizrečenih riječi, odmakla vremena nasilja prikazuju se vjerno, bez pretjeranosti, a to je važna značajka ovakva ispovjedna književnog djela.«
Zbirka je namijenjena odraslom čitatelju, ali dijelovi knjige, posebno poglavlje naslovljeno Kućica u perivoju, vrlo je blisko i mladom čitatelju koji se nalazi u završnim razredima osnovne škole. U pet poglavlja sa znakovitim naslovima (Zlosilje, Daleki su puti, Koraci moji odlučni budite, Bistrenje izvora i Kućica u perivoju) razrađene su različite teme. U dvadeset i pet, uglavnom kratkih priča, autor se prema svijetu i životu odnosi isto tako kao što će se, parafrazirajući riječi Antuna Radića, ustrajno odnositi prema životu i njegovi junaci: Samo se jednom živi i neka se pošteno živi. Ni u jednoj Stojićevoj priči nema širokih opisa prirode, pisac sve svoje misli i riječi stavlja u riječi svojih junaka. To je njegova Bosna: hrabra, plemenita, bogata rodoljubljem i bogoljubljem. Autor odlazi u prošlost, ne tako davnu, iz koje se još uvijek osjeća miris krvi, patnje i bola, ali uvijek ispunjene vjerom u budućnost.
Pred nama je knjiga koja svojim pričama, sadržajem u cjelini i tematikom, svojim jezikom, životom i snagom plijeni našu pozornost. Naslovljenim poglavljima Miljenko Stojić razbuktava čitateljev interes, plijeni pozornost i radoznalost.
Već spomenuto poglavlje Kućica u perivoju, s pričama naslovljenima Sukno, Tri mogućnosti, Krumpiri i Mito, na svoj osobit način poruka je i pouka svima nama, od djeteta do odrasla čovjeka, što nas u životu mora voditi. Upravo u priči Tri mogućnosti dolazi do punog izražaja Radićeva poruka, ali to je i priča koja nas vodi ne samo na staze poštenja već i dobrote. To je priča koja nam poručuje kakvi bi trebali biti odnosi među ljudima.
Poznavatelji književnog opusa Miljenka Stojića uočili su već ranije njegovo bogatstvo jezika. Njegova se rečenica tečno pretače iz poglavlja u poglavlje, u slike iz kojih zrači istina o jednom vremenu, i narodu kojemu pripada i autor. I na kraju možemo završiti prikaz ove knjige na način kako se Miljenko Stojić, na zadnjoj stranici knjige, obraća čitateljima: Hvala lijepa!
Školske novine, Zagreb, 8. studenoga 2005., str. 17.
