Da je brat Damir tu, on bi znao odgovore na mnoga pitanja. Bio je tako tvrd i tako stamen. Kako je samo junački prebolio očevu smrt. Tek je kratko upitao gdje ga je točno granata pogodila i kada. Sve oko sprovoda obavio je u tišini i onda opet otišao na bojišnicu. Nisam ga mogla shvatiti. Zar može biti tako bešćutan? Kada sam ga prilikom jednoga dopusta slučajno vidjela na očevu grobu, promijenila sam mišljenje. Dok je mislio da ga nitko ne gleda, bio je to čovjek od krvi i mesa. Dugo je ostao na tatinu grobu i opazila sam kasnije da je plakao, ali mu ništa nisam rekla. Pravila sam se blesava i još ga više zavoljela nego prije. Valjda to tako mora biti u muškom i vojničkom svijetu!? Ali, posljednje nije očekivala. Rat prošao, bojovnici priznati u društvu. A onda su ih počeli čepati. Korak po korak, uporno i djelotvorno. Vidjela sam da Damir to teško podnosi. Najprije je počeo psovati, što unatoč ratu nikada nije činio. Onda se počeo i opijati, sve rjeđe odlaziti u crkvu. Na početku nas je slušao dok smo ga odvraćale od toga, poslije je činio po svojem. Jedno vrijeme ne bi pio i bio bi izvrstan, bio bi kao prije, a onda bi opet počeo i prelazio živjeti u neki svoj svijet. Kap koja je izgleda prelila čašu jest kada su mu rekli da je lažni vojni invalid. Strahovito ga to pogodilo. Uvijek je držao do poštenja i časti. Zbog toga je i otišao u rat, ne osvrćući se hoće li otići i drugi. Poslije im nije zavidio što su se snašli bolje nego on. Bio bi zadovoljan da su mu vratili prijeratni posao, ali nisu. Snovao je zbog toga uštedjeti nešto od mirovine i započeti život. Nije bježao ni od ženidbe, trudio se iz svoga ratnog svijeta preseliti u ovaj naš mirnodopski. I onda dođe vijest da se ubio. Samo je svome suborcu, velikom prijatelju, poslao porukicu na mobitel i otputovao na onaj svijet. Kamo sreće da su otputovali neki drugi, a on da je još ovdje. Ruža se ugrizla za jezik. Izišla je pred kuću da malo dođe k sebi.

Gledala je oko sebe. Svijet isti kao jučer, prekjučer, kao što će vjerojatno biti i sutra. Što smo mi? Beznačajne jedinke u svemiru? Oko joj zape za kontejner. Ostalo je prikovano na njemu. Okolo žive oni koji su se snašli, zašto ne bi malo zavirila...? Zastidjela se svojih misli. Da je samo čuju...! Nije dovršavala rečenicu. Kontejner ju je privlačio.

»Otići ću u kuću, ponijeti neke otpatke, praviti se da ih ubacujem unutra i usput malo zaviriti. Samo malo.«

Kao drogirana postupila je u skladu s namisli.

Iz kontejnera je smrdjelo na sve strane. Činilo joj se, više nego uobičajeno. Dok je bacala otpatke, odlučila je odustati. Jednostavno ne može. Taman crkla! Na površini primijeti neki karton. Pogleda pozornije i shvati da je to jedan od onih kartona što su stizali tijekom rata. Humanitarna pomoć, tako su ga zvali. Odakle sada ovdje u ovo vrijeme? Valjda je netko čistio podrum pa izbacio ono što je bio navukao. Više nesvjesno nego svjesno, odluči otparati adresu pošiljatelja. Ta adresa nekako ju je smirivala, činila joj se kao ljudsko biće u čitavom ovom besmislu koji nas je sve pogodio.

Skuhala si je čaj i promatrala kako dan odlazi. Stizalo je proljeće. Pod prozorom već su mirisale lipe. Na stolu je ležao taj komad papira, adresa. Nepoznati netko potrudio se u ratna vremena pružiti ruku. Nepoznati!? Bi li je ponovno pružio?! I kilogram kave, litra ulja... dobro di došli. Ma daj! Daleko je Amerika. Tko će platiti telefon do tamo!? Da mu piše, tko zna hoće li pismo stići do njega i dok stigne hoće li sve to uopće više imati smisla? A i što da mu piše? Tko je on ustvari? Ponovno je primijetila da lipe mirišu. Telefonirat će mu. Dosta razmišljanja, učinit će to i gotovo. Ako ništa drugo, barem da tu misao skine s vrata.

Odgovorio je ozbiljan muški glas. Primijetila je da se zbog sveukupnog stanja jednostavno izgubila. Započela je zamuckujući. Glas ju je prekinuo pitanjem odakle joj njegov broj telefona?

»S paketa humanitarne pomoći«.

Činilo joj se da dobro zvuči.

»Ali rat je davno prošao«, odgovorio je on.

»Da, znam, ali...«, spetljala se. Odjedanput je lupila slušalicom i izletjela van. Dosta s ovim! Što mi je, zar sam poludjela? Idem obići mamu. Baš me briga što je u nevrijeme. Pustit će me onaj vratar na ulazu. Upoznali smo se na jednoj od vojničkih predstava. I njegov je sin ratovao.

Vratila se kasno. Nakon posjeta mami još je jedno vrijeme lutala gradom. Njoj nije ništa govorila o svemu. Pitala ju je treba li joj štogod. Sva sreća da nije odgovorila potvrdno. Samo da se nekako iz svega ovoga izvući!

Probudila se kao prebijena. Kušat će srediti sve zadatke koji je čekaju. A tako joj se ništa ne da. Odlučila je ne doručkovati. Tko će još i to, a i jeftinije je. Izišla je u grad nošena svojim mislima.

Televizor je upalila u vrijeme Dnevnika. Mrzi te vijesti, ali mora ih gledati. Ne može se ostati gluh na događanja oko sebe ma kako ih oni prikazivali. Valjda će ih netko konačno naučiti domoljublju i umješnosti, ovdje u slobodnoj Hrvatskoj, valjda. Slobodnoj? Valjda! Zazvonio je telefon.

»Je li stan Josipović, Hrvatskih osloboditelja 15«, pitao je glas s druge strane žice.

»Jest. Tko ste vi?«

»Ja sam onaj koga ste jučer zvali.«

»Odakle Vam naš broj«, Ruža je odlučila zvučati neprijateljski?

»Kako odakle? Zvali ste, na zaslonu je ostao Vaš broj, otišao sam na Internet, provjerio o komu se radi, i to je to. Nisam valjda nešto pogriješio?«

»Ne, niste«, mijenjala je Ruža raspoloženje ni sama ne primjećujući kako se u ovako kratkom vremenu različito ponaša, »samo sam nešto razmišljala, i tako«, izvrdavala je.

»Zvao sam Vas sinoć nekoliko puta, ali niste odgovarali. Htio sam...«

»Ma, znate, mama mi je bolesna pa sam išla u bolnicu i kasno se vratila.«

»Žao mi je da je tako. Neću puno smetati. Htio sam samo vidjeti koji je najlakši način da Vam pomognem. Susreo sam ovdje neke koji Vas poznaju pa su mi pričali...«

Ruža se rasplakala potpuno nesvjesna da slušalicu i dalje drži u rukama.

»Ispričavam se, nazvat ću malo kasnije. Čujete li me, halo...«

Miljenko Stojić

Veritas (www.veritas.com.hr), 18. studenoga 2005. (1. nagrada na natječaju); Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. siječnja 2006., 21.00 – 21.45