»Nemoj tata, nemoj!«

Tako ga je živcirao slabašni glasić male Mare. Ma nije da on nju ne voli, čak naprotiv, najdraže mu je dite, ali zbog čega stoji dolje i netremice pilji u njega. Šta nemoj? Ovo je dobro za nju, za ostalih troje i za njihovu mater. Šta imaju od njega ovakvoga? Kako da im priskrbi pristojan svakodnevni život? O budućnosti ne treba ni govoriti. Ona je tako crna, crnaaa, crnaaaaa... Skočit će i sve to konačno dovršiti.

Zanjihao se na laganom povjetarcu. Bilo je jutro i bio je lipanj. Oni dolje samo su uzdahnuli. Očekivali su...

»Nemoj tata, nemoj!«

Uhvatio se rukama za glavu.

»Nemoj Mare, nemoj!«

Gledao je mrtve suborce. Na rukama ih je nosija, još osjeća njihovu krv, vlažnu i ljepljivu. Ginuli su sa smiješkom na licu, stišćući krunicu. A bili su tako mladi, tako puni života. Jadali su se samo ako nisu napravili stvar onako kako su zamislili. Bila je to neponovljiva momčad. On tek nešto stariji od njih. To i hrabrost postavili su ga na mjesto zapovjednika. Nije ima nikakvu vezu. Dapače, nitko nikakve veze nije ni poteza. Tko je tako lud da sam sebi sredi da umre? Za svakim je žalio, dugo o njemu mislija u dubokoj noći. Postali su jedno. Ne da se to ni s čim usporediti.

Sirene su parale zrak. Pogledao je prema dolje. Vozila sa svjetlima što se okreću pristizala su iz daljine. Prašilo se iza njih. Komunisti nikada nisu dopustili da se njihovom selu uvede asfalt, onom susjednom jesu, čak dvosmjeran. Davno su začete te podjele. On ih nije započinja. Jedino se branija kad je došlo vrime od toga. Ne može se postići sreća nanoseći nepravdu drugome. Znaju li to pomagači iz sjena? Učinilo mu se ovo praznim filozofiranjem, naklapanjem. Kiselo se nasmiješio.

Netko je podigao ruke. Što hoće s njima? Nije valjda da ga primi u njih ako skoči. Bez obzira što je spa na mali broj kila, ne bi mu to bilo dobro. Zid je dovoljno visok da njegov naum uspije. Došlo je vrime od toga. Ne želi to on, oni to žele, oni...

»Nemoj tata, nemoj!«

Koje su oni bitange? Zorom su krenuli rušiti Zid boli. Usred Zagreba, ljudi moji. Njegov ćaća tuka se s milicijom u tom Zagrebu sedamdesetih godina. Zarudilo proljeće i on diga glavu, a oni pendrekom po njoj baš ko po tuđoj. Rob mora ostati smjeran, ponizan, uvijek s pogledom uperenim prema zemlji. E, ne more tako. Bilo pa prošlo. Znaju li oni što znači nesta? Ne, otiša negdi, nego nesta. Bilo te pa te više nema. A negdi si ostavija trag, u nečijoj duši svoju sliku. I to boli, do besvijesti boli. Najteže mu je bilo obitelj izvješćivati o takvima. Hajde da su poginuli, barem je tijelo tu, ali njih nema, dragi Bože, nema. I sada cigle s njihovim imenima nose na groblje. Koje groblje, čovječe! Nisu oni cigle, oni su ono ime na ciglama, oni su onaj vapaj bezdušnoj međunarodnoj zajednici izrečen kroz te cigle, oni su živa stvarnost zakopana u srce. Kao takve pokopati ih u nekakav spomenik koji gradi čovik što je gradija spomenike zaslužnima za ovo klanje, još k tome spomenik bezbožan, a oni su ginuli s nadom u Boga, s krunicama, svjetlom slobode u očima. Kakva izopačenost!

»Nemoj tata, nemoj!«

Kako uspjeti u ovakvom svitu? Nikako. Rekli su mu to onim pozivom da će mu rušiti kuću. Samo njemu u čitavom mistu. Zbog čega samo njemu? Jer se nije snaša. Tko kaže da je ima vremena za to? Uostalom, što imaš od toga da se snađeš, ako to nije pošteno? Svoju kuću on je časno sagradija. Kada je to radija, nikakav plan nije bio donesen za njihovo misto ili on za njega nije zna. Valjda nisu znali ni drugi kada su kao i on gradili bez te građevinske dozvole. Sada samo njemu ruše. Plan su proglasili tek kasnije. Kao, proširivat će se obližnji gradić na ovu stranu, turizam je u pitanju, bit će svima bolje. Da bi tako bilo, triba rušiti. Slomilo ga je to na samom početku. Ne bi se boja ponovno poći u rat, ali dopustiti da ti netko na čistu miru sruši kuću, to nije moga. Još k tome kažu da bi treba platiti to rušenje. Odakle? Možda od mirovine?

Pogleda je u Ivanku. Stajala je ukočeno i gledala prema vrhu zida, prema njemu. Tako je voli. On Slavonac, ona Hercegovka. Našli se na bojištu. Poslije je volija reći da je i on ratni profiter. Društvo je znalo što to znači i pilo na njegov račun. Neka ih, neka piju. Pio je i on na njihov. Ali u posljednje vrime nešto se naglo osulo to društvo. Jedni oboliše, jedni se ubiše, jedni osiromašiše. Zbog bojišta mahom ostali bez posla, a onda ostaše i bez mirovina. Nekima ih drastično smanjili, nekima ih potpuno ukinuli. On je proša sa smanjivanjem. Da ga je ona granata manje dokačila, rekli bi da se pretvara, da mu ništa nije. Srećom, dobro ga je razvalila, pa nisu tek tako mogli prići priko toga. Naravno da nije ima snage išta dokazivati. Onaj kome je treba dokazivati di je bija i što je radija za vrime Domovinskog rata u vrijeme tog Domovinskog rata bija je u podrumu. Njemu da nešto dokazuje? Ivanka se nije predavala. Ona je dokazivala. Podigli su mu postotak invalidnine za 5 postotaka. Kako divno! Vrijediš pet postotaka više! Sve bi on to izdrža, ali kuću da mu ruše!?

»Nemoj tata, nemoj!«

Ivanka se borila i za kuću. Svaka joj čast. Rekli su joj da se tribala snaći na vrime. Svi su se snašli, svi imaju papire. Bilo je to i za nju previše. Jednome je razbacala ured, došli su po nju. Srećom, bila su to dvojica koja su još ostala od nekadašnjih ratnika u redarstvu ili policiji kako to vole reći glumeći bajni Zapad. Lipo su postupali prema njoj, doveli je kući, nisu pravili nikakvi poteškoća. Vidilo se da im je neugodno. Ni njiove životne okolnosti nisu bile puno ružičastije. Sačuvali su posa, kušali su sačuvati i ponos. Svaki je dan bija gori i gori. Postalo je sramotnim priznavati se ratnikom, vođe udariše čudnim putovima. Da im još jedanput mahne s ovoga zida?

Ne zna kada je fra Frane doša. Mlad i odvažan momak. Dobro mu pristaje franjevačko odilo, ali mu je dobro pristajala i odora. Nije se boja ići njiovim stopama. Ratnici su ga voljeli. Znali su da je dragovoljac ka i oni, njemu nije triba poziv, ništa. Hrabrio ih je, upućivao ih ne poživinčiti. Uspija je u tome. Nitko od njegovih nije počinija nikakav zločin. Nije se bilo lako odhrvati. Najgore je bilo kada su vratili u protunapadu izgubljenu kotu. Suborce, koji su netom prije toga upali u zasjedu, pronašli su divljački izmasakrirane. U ratu se jedino poboja tog osjećaja za osvetom. Bio je tako zamamljiv, tako opravdan, tako...

»Nemoj tata, nemoj!«

Kucnuo je sat na crkvenom tornju. Brec, brec...

Podigao je ruke prema nebu.

»Nemoj tata, nemoj!«

»Nemoj tata, ...!«

»Nemoj...!«

Miljenko Stojić

Veritas (www.veritas.com.hr), 26. lipnja 2006., II. nagrada.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 14. svibnja 2007., 21.00 – 21.45