Hvala Bogu, nisu uspjeli ni jedni ni drugi. Mi smo se usudili i slomili jakost naših okova.
Pišući toliko puta sam zaželio pisati o poteškoćama o kojima pišu svi ostali na Zapadu. Zašto bih ja bio iznimka? Zapad je moj uljudbeni prostor, kako god to zvučalo. Ne mislim da je to jedini prostor dostojan ljudskoga življenja. Imao sam sreću upoznati i drukčije prostore, te iskustveno zaključiti da je svaki prostor dostojan čovjekova življenja kada ga takvim učinimo. Slučajno sam rođen na Zapadu i slučajno sam tu proveo svoje djetinjstvo. Mojom namjerom ta slučajnost postaje mojom stvarnošću.
Razmišljam ponekada o dolasku toga Zapada u moj osobni duhovni svijet. Prisjetim se uvijek tada blještavila svih vrsta tehnike, hamburgera kojega ljudi jedu na brzinu, sami i bez razgovora s drugim, te na kraju gutljaja coca-cole za kojega ne znaš, niti ti to žele kazati, od čega je sastavljen. Moglo bi se nabrojiti i još neke druge zapadne oznake, ali mislim da su ove sasvim dovoljne uvesti nas u taj zamršeni i krhki svijet.
Na ovako skrojenu sliku svijeta nadovezala su se javna glasila. Ona tumače taj svijet pokušavajući mu dati oznaku ozbiljnosti i onda kada se taj svijet ruga običnoj ljudskoj ozbiljnosti. Vrhunski ishod svega trebala bi biti sloboda. Čak su stvorene i bezbrojne ustanove koje se brinu da ona ne bi slučajno došla u pitanje. Ustrojene su i mnogobrojne udruge, zavrbovani pojedinci. Velik je novac počeo kolati tim novouspostavljenim svijetom. Sloboda, vikalo se na sve strane. Sloboda u ime čovjeka, Marxa, tajnih društava, ..., samo ne sloboda u ime Boga. Njega se pokušavalo i pokušava izbaciti iz ovoga svijeta.
I dok taj ozbiljni cirkus ide dalje, tzv. nerazvijeni svijet još gladuje. Da nesreća bude veća, na njemu se bogate oni koji viču o nesreći i potrebama toga svijeta. Dok svatko od njih, naime, za sebe uzme od tvarnih dobara danih nerazvijenom svijetu, za taj isti svijet malo ostane. Još je gore kada se namjerno ti ljudi drže u nerazvijenosti da bi neki drugi mogli živjeti u raskoši.
Pretjerujem možda? Možda, ali zašto je zapadni razvijeni svijet ostao bez ljudskosti? Dovoljno je samo ovo pitanje.
Zapadni razvijeni svijet nije slobodan. Uzalud mu povici o miru i blagostanju. Njegov je um zarobljen. Prestao je biti sposoban prepoznati i očitovati se za pravdu. Ne samo našu, nego i po čitavom svijetu. Bilo je ratova i mimo naših, ali ni tada se svijet nije pokazivao kako treba. Istina je da se to danas ne zna dovoljno. Taj isti svijet je, naime, pisao i piše povijest. Zar očekujemo da govori protiv sebe?
Nekada smo više nego danas čeznutljivo gledali za tim Zapadom. Zavele nas njegove lijepe riječi, emisije na radiju koje smo slušali unatoč prijetnji teškim zatvorskim danima. Očekivali smo da će učiniti ono što su obećavali. Ali oni su samo obećavali i smijali su nam se kako smo to mogli biti toliko dobrodušni i povjerovati im.
Pogrešno bi bilo sada reći da bismo mi mogli i željeli živjeti bez toga Zapada. Zašto bismo to učinili? Mi smo njegov dio. Kršćanstvo, koje nam je toliko priraslo k srcu, stoji u temeljima toga Zapada. Svi zajedno moramo ga otkriti i riješiti se zarobljenosti našega uma. Shvatimo da smo i mi zarobljeni, ne samo neki tamo.
Gazio nas komunizam godinama i svojim se blatom nabacivao na nas. Nešto je od toga i ostalo na nama i još više učvrstilo naše prijašnje zarobljenosti. Spomenuo bih samo jednu neobičnu zarobljenost. Naš jezik. Još u prošlom stoljeću nesmotreno smo uletjeli u to ropstvo. Kada smo određivali kojim bi to načinom trebao govoriti čitav naš narod, izabrali smo onaj koji bi nas mogao što više približiti narodu koji je prebivao kraj nas. Izabrali smo i tragično pogriješili. Zaboravili smo da ako ne znamo cijeniti svoje, onda nas ni drugi ne će htjeti i znati cijeniti.
Naši jezikoslovci i dalje ustraju u tim zabludama. Brane to nerijetko time da je teško vratiti se natrag, iako smo pogriješili. Nemam im ništa reći i ništa poručiti. Ja se tek okrećem svome narodu.
U ovome ratu moj je narod znao razmisliti o sebi i dopustiti da iz njega progovori njegova duša. Ona ga je vratila njegovim korijenima i nije ga vezala ni uz Zapad, ni uz osobne zarobljenosti. Vezala ga je uz dobro.
Miljenko Stojić
Glas Brotnja, 25, Čitluk 1995., str. 2.