Još kao maloj djeci Božićni dani predstavljali su nam radost. Istina, nismo mogli razumjeti zašto smo morali ići u školu taj dan, zašto oni koji su nas odgajali govore protiv ove radosti. Nu, razumjeli smo vrlo dobro kada bi nam roditelji jasno i glasno rekli da taj dan možemo ostati doma i da će nam ga oni pravdati. Prije se nije događalo tako. Poslije kada smo odrasli i nadalje je mnogima od nas taj dan značio veliku radost. Unatoč svim opasnostima slavili smo ga puna srca ne misleći na posljedice. O tomu smo sutradan razmišljali.
Danas naš Božić slavimo u promijenjenim okolnostima. Možemo jasno i glasno reći što smo i tko smo. Međutim, više nego ikada prije slični smo svome Spasitelju u onoj pustinjskoj špilji. Drhtimo jer nam je hladno, još nismo čvrsto zakoračili u život, a htjeli bi nas uništiti. Nad nama su se nadvili opasni oblaci. Izgledaju strašni.
U trenutcima kada se rađala zora slobode bilo je onih koji nam nisu pružili ruku. Vikali su i viču da su oni za prava svakoga čovjeka, ali nisu tada bili za naša prava, iako smo i mi ljudi. Zatvorili su svoje oči, zatvorili su svoje uši i neprestano vikali da oni ne mogu razumjeti što se tu događa. To ih ipak nije smetalo donositi kojekakve odluke i nama nametati da ih bespogovorno izvršimo. Računali su na našu slabost, razočaranje i bijes. Htjeli su nas na taj način prokazati i pritisnuti uza zid. Jednostavno smo im smetali.
Danas vidimo da nisu uspjeli u tomu. Mi smo ih pobijedili, jer smo prozreli tko su. Oni su oni koji se pod krinkom borbe za ljudska prava bore za svoju sebičnost i svoju izgubljenost. Pronalazimo ih na svim poljima ljudske djelatnosti. Najlakše ih je prepoznati na polju kulture, jer ona kao zrcalo odražava stanje ljudskoga duha. Puni su riječi, zamisli, ali nemoguće je razumjeti bilo što od toga. Dapače kažu da je pogrješno htjeti nešto razumjeti. Slika, kip, pjesma, roman... moraju imati tisuće i tisuće očitavanja. Tek tada oni su velika djela. U pozadini ovakvoga stava stoji samo praznina duše onoga koji je naslikao sliku, napravio kip, napisao pjesmu, roman... On jednostavno nema što reći i zato bježi u nerazumljivost. Da je to lijepo i dobro, ne bi ga trebalo zakrivati. Svaka ljepota je očita. Njezina nedokučivost sastoji se samo u tomu da do nas poglavito stoji koliko ćemo uspjeti udomiti je u sebi. Ako smo zatvoreni, to zacijelo ne ćemo moći učiniti.
Bojati se ovakvih ljudi pogrješan je životni stav. Nije važno što oni okolo skaču i bjesne. Mi ih možemo i moramo pobijediti. Pokušat će nas prevariti pomoću svih javnih glasila i na razne druge načine. Nemojmo im to dopustiti. Prepoznali smo ih ovih dana i pamtimo to. Drsko i bezobrazno izjednačili su napadača i žrtvu. Pravda i dobro ih ne zanima. Ali upravo to jest njihova najslabija točka. Svatko tko gazi ljudske i božanske vrjednote bit će kažnjen. Kaznit će ih ili Bog ili povijest, ovisno o tomu vjerujemo li ili ne.
Mi koji vjerujemo znamo što činiti. Uvijek smo to znali. Vjera je ona snaga koja nam daje dva važna životna svojstva: jakost i nježnost. Jakost nam je potrebna da bismo se odhrvali svim izvanjskim poteškoćama, da bismo se znali oduprijeti kada zlo navali sa svih strana. Nježnost nam je potrebna kao omotač naše duše. Ona ne smije ničim biti povrijeđena, budući da je nositelj našega životnoga svjetla.
Naš hrvatski narod kroz povijest je znao biti i jak i nježan. Koracao je ustrajno prema danima svoga Božića. I doživio ga je. Među nas je prije četrnaest godina došla Božja i naša majka Marija. Spremala nas je za poslanje u ovomu svijetu. I još i danas govori, jer nam je teško povjerovati u sve što nam se događa. Strašimo se ovih i onih. Slušamo pogrješne glasove.
A snijeg sipi i poziva nas biti djecom. Ona znaju razumjeti radost i ostaviti brige po strani. Naš Božić je tu, pred vratima. Drukčiji je od Božića drugih naroda, ali je naš. Imamo pravo na njega, baš kao i svi drugi. Prošavši kroz sve poteškoće zadnjih godina bolje ćemo ga razumjeti od onih koji su svo ovo vrijeme sjedili u udobnim naslonjačima i našu muku doživljavali kao još jedan prilog više na televiziji. Zaboravili su što znači trunuti u hladnim rovovima i biti ispunjena srca, jer znaš da braniš svoj dom. Njih su prevarili oni sebični i izgubljeni i učinili ih jednakima sebi. Ne ćemo dopustiti da to učine i nama. Mi znamo što je to naš Božić.
Miljenko Stojić
Glas mira, IV, 12, Međugorje 1995. str. 28-29.