Književnik Nikola Đuretić u jednom svom haiku reče da nakon glasovanja pali prvu svijeću Došašća. I mi smo nedavno bili na izborima, ali jesmo li upalili prvu svijeću Došašća, zaista ne znam. Sve je još u silnim pregovaranjima, a mi bismo htjeli da procuri život kao mlado vino u jesen. Zaboravili smo samo da smo previše koketirali s jugokomunizmom i sličnim zlom. A računi uvijek dolaze na naplatu, htjeli mi to ili ne. Zbog toga nam je okrenuti ploču i konačno se početi istinski boriti za prave vrijednosti. Nitko nam ih ne će donijeti na pladnju, trebamo se uznojiti i sami ih osvojiti.
Poljaci su svega ovoga svjesni. Ustali su stoga u obranu svojih obitelji. Donijeli su zakon o pobačaju koji ovih dana pobornici tzv. liberalnih opcija nastoje srušiti. Što će biti, vidjet ćemo. No, da su već dosta toga dobroga učinili, itekako je očito. Najbolji je primjer za to prošlo ljeto. Pojavila se djeca na plažama. Liberalci počeli gunđati, smetaju im, oni hoće mir, lagodnost, uživanje u svojim nezasitnim prohtjevima. Što će biti sa zajednicom kojoj pripadaju, odnosno ne pripadaju, baš ih briga. I zato treba zaboraviti na djecu. No, svjesni to ne daju. Obiteljima po dvoje ili više djece država je počela davati oko 500 eura mjesečno po djetetu i namjerava to činiti sve do njegovih navršenih 18 godina. Kad je donesen taj zakon, liberalci su graknuli. Novac će biti potrošen na alkohol te će Poljska imati više pijanaca i više djece o kojoj se ne će imati tko brinuti. Stvarnost je, pak, pokazala drukčije. Nakon dotoka novca porasla je prodaja stvari potrebnih za kućanstvo i djeca su konačno mogla na plažu. Kratko rečeno, popustile su životne neprilike i počelo se jednostavnije i čovjeku prirođenije živjeti. Samo liberalci ostaše u svojim maglama.
Za razliku od tamo nekih Poljaka Belgijanci, koji si umišljaju da su u srcu Europe, misle očito drukčije. Kod njih ne rađaju djecu, oni ih ubijaju. Zapravo, dopuštaju maloljetnicima da zatraže i dobiju eutanaziju koju naši nazivaju potpomognuto umiranje. Postoje neki zakoni glede svega toga, ali ih se malo tko pridržava. Barem je tako u slučaju starijih, izvješćuju mediji. Možemo samo zamisliti kako će se to odraziti na maloljetnike koji jednostavno nisu u stanju donositi tako krupne odluke za svoj život. Ali Belgijanci se hvale svojim napretkom, prva su zemlja u svijetu koja to legalno dopušta. Nazdravlje!
U nekim drugim dijelovima Europe, ma što ona značila, neki se ipak bude. U Francuskoj se tako rodila namisao da se moli za borce ISIL-a. Na Facebooku je stvoreno 7 jezičnih skupina čiji svaki član usvaja po jednoga militanta i moli za njega. Ne zna mu ime, ne zna ništa o njemu, samo zna da će molitva pokucati na vrata njegova srca pa što bude. Ne izgleda loše ova namisao, samo mi se čini da bi dotični poglavito mogli moliti za one koji su stvorili te militante. Nisu oni tamo negdje u arapskim brdima ili pustinjama, oni su tu među nama, u lijepo uređenim kućama, u našim medijima, u našim ulicama. Posjeduju previše novca preko kojeg su došli do moći, a premalo ih krasi pamet i vjera u srcu. Zbog toga sad imamo što imamo. Makljaža na sve strane. Netko će na kraju morati ugasiti svjetlo. Ako kršćani nešto ne učine, ne znam tko će.
U Asizu ovih dana predstavnici različitih religija mole za mir. Mediji o tome izvjestiše na sve strane. Neka, dobro je se boriti za suživot u ovoj dolini suza. Međutim, ti isti mediji zaboraviše izvijestiti da je tih dana u Genovi održan euharistijski nacionalni kongres. I tamo se molilo za mir, ali mir koji dolazi preko Boga, preko Isusa Krista. To im je očito zasmetalo. Novi svjetski poredak gradio bi se bez Boga, tako da ovozemni bogovi mogu sve nadgledati i upravljati prema svojim probitcima. U tu svrhu poslužio bi i sinkretizam, sve religije su zapravo u biti iste i dovoljna je samo jedna svjetska religija. Dodaj tome još jednog vođu, jednu vojsku i imaš totalitarizam na djelu. Papa Ivan Pavao II. je svega ovoga bio svjestan i uvijek je izbjegavao svaki sinkretizam. Čini to i sadašnji papa Franjo. Trebali bi činiti i kršćani, umjesto da se dadu zavoditi slatkorječivošću razvikanih medija. Ne će nastati mir na ovoj zemlji ako se svi stopimo u jedno, nego će nastati samo kada svi budemo tražili jedinu istinu, onu u Bogu. Tada neminovno popušta stisak života.
Razmišljam o svemu ovome i na um mi neprestano padaju naši bojovnici. Ganjali ih najprije u Hrvatskoj, nakon toga stali ih ganjati u Srbiji, sada bi ih ganjali i u BiH. Kao da su oni pokrenuli rat, kao da su oni osvajali tuđe ozemlje. Očito je kroz proteklo vrijeme bilo premalo domoljublja kod onih kojima smo svojim biračkim glasom dali pravo da o svemu tomu brinu. Hoće li ga biti kod ovih novih koji se spremaju zasjesti u stolice? Ne bude li ga, budimo spremni te stolice uzeti nazad. Druge nam nema. Nitko to ne će učiniti umjesto nas. A i zbog čega bi. Budimo stoga: spremni!
Miljenko Stojić
hrsvijet.net, 23. rujna 2016.; glasbrotnja.net, 24. rujna 2016.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 28. rujna 2016.