Moram biti pošten pa priznati da mi je već dosta izbora. Zaredali, a vrtimo se u krug. Ali bilo mi je dosta i jugokomunizma, i rata, i mnogočega još. Mogao sam baciti koplje u trnje i otići nekim svojim putem kao što to čine oni koji se nazivaju internacionalnima. Međutim, nisam.

Ne preostaje mi, dakle, ništa drugo nego zavrnuti rukave i na ove izbore izići s pameću u glavi. Ponovno smo na početku jer nismo napravili posao koji smo trebali napraviti. Važne položaje u našoj domovini zauzeli su njezini protivnici te rastaču li je rastaču.

I danas dobih potvrdu za to. Zlatko Komadina, primorsko-goranski župan, dobi nekakvu povelju za njegovanje tradicije NOB-a, antifašizma i razvoja demokracije. Lecnuh se i nasmijah se u isto vrijeme. Tko je u šinjelu, 10. svjetskog zločinca na rang listi, Josipa Broza Tita ikada vidio demokraciju? Nitko! Vidi je samo Komadina i njemu slični koji mu dodijeliše nešto ovakvo. A upravo sam čitao knjigu dr. Ive Sivrića »Krvave godine«.

Za razliku od Komadine, živio je u vrijeme kad se kalila ta Titova demokracija. Bili su ga zatvorili i umalo otpremili na drugi svijet. Spasio se pomoću Božjom i u njoj ukorijenjenoj snalažljivošću. Udomila ga je tek ona zapadna demokracija u koju je kasnije pobjegao.

Sivrić je danas među pokojnima, ali je živ, Bogu hvala, biskup Vlado Košić. Čuli smo posebno ovih dana za njega zbog njegove glasovite propovijedi u Ludbregu. Drznuo se govoriti o demokraciji pa su mu drugovi usred sv. mise zviždali i dobacivali. Bilo je to toliko prozirno da su se od objave suzdržali čak i razvikani mediji koji su inače njima naklonjeni. Sve je zapravo započeo varaždinski župan Štromar. Dan prije sv. mise izrazio je nadu da u propovijedi biskupa Košića ne će biti mjesta nikakvim političkim porukama. Dobro su to razumjeli mjesni neojugokomunisti pa su napravili što su napravili. Da su neka druga vremena, biskupu bi otišla glava. Tako se nekada radilo. Drugovi su uvijek bili budni. A biskup Košić progovori samo ono što puk inače govori na trgovima, ulicama, u tvornicama i uredima... Jedna od temeljnih njegovih misli bi da istina o Domovinskom ratu mora biti kriterij za prepoznavanje istinskih boraca za svoj narod te da vjernik ne može glasovati za one koji šire bezboštvo u Hrvatskoj te štite zločince. I u čemu je pogriješio? Ni u čemu, jedino su se dotični prepoznali pa digli dreku.

Sve ovo podsjeti me na sprovod u Vrgorcu 28. studenoga 2009. Pokapali smo 5 žrtava jugokomunističkog režima i fra Maksimilijana Jurčića, također žrtvu, nosili na Široki Brijeg pokopati ga s drugom ubijenom braćom franjevcima. U povorci, prekrivene hrvatskim stijegom, nosili smo ih od župne crkve do mjesnoga groblja. Kroz prozore kafića određeni su u nas čudno gledali. Nisu nam se htjeli pridružiti, tako se osjećalo da nismo jedno. Bila mi je istinski muka. Pa kako nam domovina nije ista!

Očito je nešto slično osjetio pred koji dan i Davor Jović, legenda Domovinskog rata. Vrgoračka gradska vlast, sastavljena od MOST-a i SDP-a, odbila je gradski park u Vrgorcu preimenovati u Park Četvrte gardijske brigade. Predbacio im je to sa suzama u očima. A to će im očito i on i drugi naši bojovnici u nedjelju predbaciti s olovkom u ruci. Dosta je bilo rastakanja domovine, prezrelo je vrijeme da je počnemo graditi, moramo se konačno svi odlučiti za nju.

Vratimo se još malo biskupu Košiću. Negdje naiđoh da je tijekom biskupove propovijedi neka žena uzviknula da je dosta politike, da treba slaviti Boga. Ona ga očito nije slavila čim je viknula za vrijeme sv. mise i očito znamo kome zapravo pripada. Međutim, nešto drugo je ovdje zanimljivo. Izrazila je smicalicu koja se nastoji ugurati u glavu vjernika pod svaku cijenu. Kao, kad se moliš Bogu, ne bi te trebalo brinuti što se događa u društvu. Zbog toga što su određeni povjerovali u to imamo stanje da vjernici ne uspijevaju na vodeće položaje izabrati ljude provjerene i čestite. Ili s druge strane naivno izabiru one koji su im zaigrali na vjerničku žicu. Ne. Kad se moliš Bogu, ti si itekako odgovoran za društvo u kojem živiš. Bog te šalje među ljude, želi da ih dovedeš k njemu. Ne će nastupiti sreća na ovoj zemlji ako budemo bezbožni, već ako budemo slijedili Božje namisli.

Sada već sveta Majka Terezija dobro je znala što je bezboštvo i što je ljubav prema Bogu. Izvijesti o zanimljivu događaju iz njezina života jedan ozbiljan talijanski portal, kod nas se to i slično jednostavno prešutjelo. Bila je godina 1989. Nenadano je u posjet Albaniji iz Kalkute došla Majka Terezija. Svi su se raspisali o tome i pisali svašta. Istina je bila, pak, sljedeća. Pozvala ju je udovica Envera Hoxhe. Bilo ju je stid urlika i podrhtavanja tla koji su dolazili iz groba njezina muža. Vojnici koji su tu dežurali morali su često biti mijenjani, a često su završavali i na psihijatriji. Zbog svega toga Hoxhina žena je željela da se Majka Terezija pomoli i to zaustavi. Nije marila što je njezin muž Albaniju proglasio prvom bezbožničkom zemljom na svijetu. I Bog je uslišao molitve Majke Terezije. Bog će uslišiti i naše molitve glede jedine nam domovine samo ako mu ih budemo upravljali i nakon toga odlučili pravo djelovati.

Protivnici će sve učiniti da nas slome i okrenu u nekom drugom smjeru. Njihov vođa zacijelo je George Soros. Nedavno su njegovom Otvorenom društvu hakeri ukrali preko 2.000 povjerljivih dokumenata. Među njima, a to naši mediji opet ne izvijestiše, bijahu i oni koji govorahu o Sorosevim planovima glede Vatikana i Crkve. Pravio se čovjekoljubiv i određenim katoličkim udrugama davao ogromne novce ne bi li ih naveo da izvrše pritisak na Papu i Crkvu kako bi svoje zanimanje za život i obitelj prebacili na zanimanje za društvenu pravednost. Prevedeno, dok bi on urušavao temelje, oni bi se trebali diviti pročelju zgrade. E moj Sorose! Ne ide to tako. Unatoč svoj medicini, čeka te, a tako i mene i sve nas, Božji sud. Njega ni Rockefeller ne će moći izbjeći, iako se već, kako kažu, sedam puta podmlađivao pomoću tuđeg mlađeg srca. Njemu i takvima sve je uzalud. Odgovoriti nam je jednoga dana što smo zapravo radili na ovoj zemlji.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 7. srpnja 2016.; glasbrotnja.net, 9. rujna 2016.