Nekada su davno djecu, a i starije, učili da »Božje oko svuda gleda i ništa mu se sakriti ne da«. Djeca k'o djeca, shvaćala su bolje, a starijima je to išlo malo teže. Ipak, išlo je. Došlo onda neko novo vrijeme i sve proglasili zastarjelim i prevarantskim. Bez isprike, bez dvoumljenja. Progon je započeo i još traje. Zbog toga u novoproglašenom Europskom ustavu ne smije se spomenuti ni Bog, a kamo li njegovo oko. S druge strane, kao nešto suvremeno, naviješta se bolesna zamisao »Velikog brata«. Ljudi kao pokusni kunići žive zajedno, a sve nadgledaju kamere i uživo prenose. Nekada nismo vjerovali Orwellu, pa došlo vrijeme da povjerujemo svojim očima. Možemo u sve još dodati i vijest da se ženi Elton John, ali ne suprotnim, već istim spolom. Za javna glasila je to vrijedna vijest i zbog toga su je prenijeli.
Što je s Hrvatima u svemu ovome? Jedne su već itekako zapljusnuli ovi valovi, drugi čekaju da ih tek zapljusnu. Naravno da ih nitko nije pitao žele li da ih ti valovi uopće zapljuskuju. Sve je kao za oluje. Tu je htio ti to ili ne. No, priseban pojedinac snaći će se i u takvim trenucima. Zna da će oluja proći i zbog toga joj se suprotstavlja na najučinkovitiji način.
Ne baš slučajno ovih dana s obje strane granice putuje međunarodni znanstveni skup o fra Andriji Kačiću Miošiću. Bio je to čovjek koji je radio za svoju vjeru, narodno jedinstvo i stvarao hrvatski književni jezik. Ne ćemo o tomu koliko je u svemu uspio. Recimo samo da su kasniji naraštaji popustili pod pritiscima i odbacili njegovu zamisao da hrvatski književni jezik bude štokavska ikavica. Međutim, mudar čovjek zna da nikada nije kasno. Hoćemo li razumjeti isusovca Bartula Kašića, fra Andriju Kačića Miošića i slične? Bilo bi to dobro, jer bi se pokazalo da je naše oko s pogledom, a ne bez njega.
Neki Bosnu i Hercegovinu nazvaše tamnim vilajetom. Nisam to nikako razumio. Zbog čega bi bila tamna i zbog čega bi bila samo vilajet? Država sa svojim poteškoćama, ali država svoja i njezinih građana. Istina, bilo je razdoblja u kojima je ta državnost bila uklopljena u neke druge nasilne tvorevine. Ipak, bila je draga onoliko koliko su to htjeli njezini pučani. Nastojim i danas razmišljati tako. Da je lako, nije. Svjedok je tomu i Doris Pack, zastupnica u europskom saboru. Na temelju svojih opažanja shvatila je da Hrvate nekako previše tjeraju u stranu, bolje rečeno u tor, s obje strane granice. Tamo u Zapadni Balkan, a ovamo još nisu izričito rekli. U skladu sa svojim shvaćanjem pravednosti, buni se. Valjda smo joj zahvalni za to?
Jedan zanimljiv pogled oka stvara se u posljednje vrijeme. Izgleda da bi vjere na ovim prostorima mogle malo bolje surađivati. Tako kažu vijesti iz javnih glasila, ako im je vjerovati. Unatoč svemu i sama je zamisao zanimljiva. Usuđujem se postaviti pitanje: da je suradnje bilo i prije, odnosno da su svi iskreno njoj pristupali, bi li uopće bilo došlo do izlijevanja velikog zla u bližoj prošlosti? Ne želim ovime svaliti krivicu na one koji vjeruju. Mislim da takvi nikada ne će povesti neki osvajački rat, oni se samo znaju braniti. Oni kojima je glavni pogled na život osobni probitak, takvi donose nesreću. Pogled njihova oka je zao. Što je više onih koji su nesebični, zli će teže uspijevati u svojim namjerama. Držim da je to ona bistrina koja će ove prostore učiniti jasnima. Samo, kada bi to shvatili i svi oni koji nam nepozvani dolaze iz tuđine!
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. studenoga 2004., 21.00 – 21.45