Sjedio sam s prijateljima uz šalicu kave. Kušali su mnoga bojišta, pregrmjeli mnoge bitke. Pričali su mi o tomu dok se popodne uvlačilo u dušu. Na sreću, rat nije na njima ostavio nekih posebnih posljedica. Mogli su se smijati kao i prije, zaključivati, biti spremni pomoći drugima. Čak bi se moglo reći da su postali ozbiljniji i svjesniji događaja oko sebe.

»Opet su učinili glupost« - reče jedan od njih. Ostao sam iznenađen. »Zar je negdje teško zapucalo« - upitao sam se gledajući prijatelja. »Uzeli su čovjeku vozilo, a njega pretukli« - nastavio je prijatelj. Postalo mi je jasno. Oni su ponovno bili u akciji. Tko to oni? Zanimljivo pitanje na koje nije baš tako lako dati odgovor. Ili možda jest? Ovisi to o stupnju hrabrosti koji se ima.

Odmah nabrajati njihova imena zaista nije važno. Puno je važnije prepoznati način njihova rada, način njihova razmišljanja. Nakon toga imena se pojavljuju sama od sebe.

Jednostavno rečeno, njihova životna mudrost jest sebeljublje. Da bi ugodili porivu užitka, vlasti, slave, oni su spremni sve dati. Klanjaju se zlu ne misleći mnogo na posljedice. Zaboravljaju da je Isus pred 2000 godina sve to odbio jednim pokretom ruke. Đavao ga je time iskušavao, ali on se nije dao. Radije je išao svojim poštenim i iskrenim putom.

Kada danas takvi kažu da su kršćani, oni lažu. Kako se može nazvati kršćaninom netko tko krade, prodaje drogu, ubija, organizira kockanje, prostituciju...? Ne, on nije kršćanin. Što je, neka sam sebi odgovori. Potrebno je da to učini što prije, jer samo tako dolazi do prilike vratiti se na pravi put i oprati svoje ime. Što se više ostaje u tomu poslu, povratak je teži i teži. Ime, koje nam je svakome dano da bi nas ljudi po njemu prepoznavali kao dobre i plemenite, postaje ime koje se izgovara kao nešto prljavo. Kakav nesporazum sa životom!

Ponekada s nepodnošljivom lakoćom nastoje sve to opravdati. Viču o svojim zaslugama u ratu. Čak se i u novinama može pročitati gdje su bili. Možda piše i da ih se neprijatelj bojao. »Odradili« su taj i taj zadatak, doprinijeli da naša čizma uđe u te i te krajeve. Tko im sada ima nešto pravo reći?

Zaboravili su nešto. Nitko ne treba onih koji se i uz cijenu vlastitog života bore biti nečijim gospodarima. Što će nam takvi? Dati slobodu nekomu ne znači zarobiti ga. Dati slobodu nekomu znači postati mu prijateljem, osloboditi ga svake vrste straha. Tko tako čini ostaje vječno zabilježen u povijesti.

Rat nije vrijeme kada se može raditi što se hoće. Rat je vrijeme kada se svi zajedno pročišćavamo. Poput Isusa prolazimo kroz muku. Ima ih koji viču da nas treba razapeti, ima ih koji od nas očekuju da trebamo i da možemo ustrajati, ima ih koji su razočarani nad nama, ima ih... Sve je pomiješano: mržnja i ljubav, ljepota i rugoba, težina i olakšanje. Rat nas dovodi do nas samih. Ne možemo se više sakriti, nego se gledamo licem u lice. Kakav odgovor dajemo?

Prisjetimo se Isusa. Njega zlo nije pobijedilo. On je uskrsnuo. Progazio je svojom životnom stazom uzdignute glave. A sve je mogao izbjeći. Trebao je samo poslušati Judu, svoga kasnijeg izdajnika. Taj mu je čovjek govorio o stvarnosti, odvraćao ga od razmišljanja o stvarima koje tek imaju doći. Isus je ostao gluh i nijem na taj govor. Zbog toga je uskrsnuo.

Mogu li uskrsnuti oni koji su zaboravili priču o Isusu? Mogu, ako je ponovno poslušaju u svom srcu. Ona će im reći da je moguće ratovati i ne izgubiti svoju dušu. Pravi borci jesu borci s dušom, a ne borci pretvoreni u strojeve. Njima se ne će dogoditi da budu ranjeni ili ubijeni. Netko može, naime, raniti i ubiti njihovo tijelo, ali će oni kao osobe ostati nedotaknutima. Iz naraštaja u naraštaj pričat će se o njima u toplini hrvatskih domova. Neprijatelj ih ne će voljeti, ali će ih se sjećati s poštovanjem i zavišću.

Gledao sam svoje prijatelje i želio da uvijek ostanu takvima. Jedan je od nas uredno platio račun. Gore negdje u brdima trebalo je čuvati svoju domovinu. Nije važno što snijeg vije i što je hladno. Važno je uskrsnuti i kao pojedinac i kao narod. A toga nema bez upornog provođenja dobra i prihvaćanja svih poteškoća. Samo na taj način razbija se hladni kamen povijesti.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 21, Čitluk 1995., str. 2.; Bojovnik, 6-7, 30. svibnja 1995., str. 44.