Govor se nekada prenosio samo susretom licem u lice. Osjećala se ne samo njegova boja, već su se gledale i bore na licu, prisutnost pogleda. Danas sve to pokušavaju zamijeniti automati. Hladni stroj prenosi nečije mišljenje njegovim glasom, koji se nama čini prirodnim. Ali samo čini. Ljudskoga lica nigdje nema.
I naša hrvatska pošta posjeduje potrebna sredstva za prenošenje nečijega glasa ili poruke. Nazivanjem određenoga broja mogu se čuti najnovije političke vijesti, zabavne pjesme, svoj horoskop, duhovna misao, vijesti iz Međugorja, športske vijesti...
Svaki od ovih automata ima svoj određeni krug slušatelja. Potpuno prirodna stvar. Ne znam samo je li potpuno prirodna stvar da najveći broj slušatelja ima automat s najnovijim horoskopom? Kako se to dogodilo da nakon svega više vjerujemo zvijezdama, prirodnim silama i koječemu drugomu, a ne vjerujemo svome iskustvu Boga?
Krivica je, vjerujem, u našemu načinu razmišljanja. Dopustili smo i dopuštamo sebi razmišljati na krivi način. Kažemo da smo kršćani. Prisjećajući se, pak, vjere zadovoljavamo se time da je dovoljno poznavati nekoliko molitvica i ništa više. Iz takvoga jednoga stava proizlazi naša nespremnost stajati pred svakodnevnim životnim iskušenjima. Kada nas život stisne, odjedanput vjera više nije dovoljno jak oslonac, već tražimo neki drugi. I na tomu putu mnogi nas prevare.
Ishod rata u kojemu se nalazimo uvelike je odredilo naše razmišljanje. Da nije bilo onih koji su se žrtvovali bez razmišljanja, mnogo toga bi bilo drukčije. Nestajalo ih je u blatnjavim rovovima, u hladnim šumama, među oporim kamenjem. Trenutno uživamo slobodu koju su nam oni dali.
Velika je odgovornost na nama koji danas oblikujemo prostor svoga življenja. Ne bi se smjelo dogoditi da ga oblikuje naša malodušnost, nego naša hrabrost. Nju ne smijemo izgubiti ni u najtežim našim trenutcima. Ona nam pomaže živjeti. Ponekada je dovoljan samo jedan pogrješan potez i sve ode u sasvim drugomu smjeru nego što smo to mi očekivali.
Ne mogu zbog svega ovoga danas prihvatiti žalopojke da su neka važna mjesta preuzeli oni iz zavjetrine i da se tu nema više ništa učiniti. Kako nema?! Ako su ih i preuzeli, mi ih svojim radom i ponašanjem istjerajmo odatle. Naše uklanjanje i naša prepuštenost slučaju i horoskopu zacijelo nam ne će pomoći u tomu. Mi nemamo što očekivati. Naša najbolja vremena već su došla i trebamo ih samo iskoristiti.
Dok ovo pišem, čujem kišu kako razgovara s današnjim danom. Razgovor ugodni ili neugodni, ovisno o našemu raspoloženju. Znam samo da poslije nje više ništa ne će biti isto.
Miljenko Stojić
Glas Brotnja, 26, Čitluk, studeni 1995., str. 2.