Prebirem ovih dana po knjigama pisaca, mislitelja... suvremenoga doba. Većinu njih veže ta nit da su im djela nabijena tragikom, besmislom, lomovima svih vrsta. Malo je onih čija djela odišu nadom, toplinom, svjetlošću. Lijepo je prestalo biti lijepim, a ružno ružnim. Sada je ružno lijepo, a lijepo ružno.
Jedan od onih koji se usudio biti drukčijim jest Francuz Charles Péguy (1873. - 1914.). Kritizirao je društvo u kojemu je živio, ne štedeći ni one s lijeva, kao ni one s desna. Zbog toga je imao prijatelja i neprijatelja među svim slojevima francuskoga društva. Nije se bojao reći da političari trebaju biti ćudoredni i svoj posao ili poslanje vršiti u skladu s kršćanskom mistikom. Odbacivao je sve lopovluke, neiskrenost i dvostruki način života. On je nastojao biti ono što jest. Hrabro je ustao protiv obožavanja novca i postizanja blagostanja pod svaku cijenu. Častohleplje je njemu bio pojam kojega se treba stidjeti.
Nažalost, Zapad nije krenuo putom njegova učenja. Nije se htio odreći svojih lažnih bogova. Činilo mu se lakšim i boljim vjerovati u blještavilo, nego u prave vrijednosti. Da bi sve to prikrio, počeo je govoriti o pravima čovjeka. Na sve strane nicale su udruge koje su se time bavile. Tako je stvorena jedna nova religija. Političari su postali njezini svećenici, sabori mjesto određeno za bogoštovlje.
Možda nam sve ovo ne izgleda ovako. Možda! Pogledajmo malo oko sebe ovih dana. Pred vratima je Božić. Na Zapadu se to dobro zna. Da postoji i vrijeme Došašća, to se već malo manje zna. U Božićno vrijeme kite se na sve strane božićna drvca i kupuju božićni darovi. Trgovine su neprestano otvorene, daju se posebni popusti. Na prvi pogled pravo kršćansko predbožićno raspoloženje. Međutim nije to tako. Mnogi od onih koji kupuju božićne darove i kite božićna drvca uopće ovih dana ne će otići na sv. misu, moliti se, o ispovjedi da i ne govorimo. Za njih je sve to prošlo svršeno vrijeme. Drugi će to možda i napraviti, ali ih zato čitavu godinu nigdje nije bilo. Jednom riječju, i za jedne i za druge Božić je samo postao lijep običaj i ništa više. Potreban im je kao zanimljivost, promjena u svakodnevnom načinu življenja. Nije to promjena koja će donijeti nešto novo, nego promjena slična televizijskim događanjima. Kada sve završi, zijevneš dosadno i to je to.
Život na današnjem Zapadu jest samo mjehur od sapunice i ništa više. On jednostavno ne postoji. Čudnovato, ali istinito. Svatko žuri obaviti neki zadatak. Malo ih je koji znaju zastati i potražiti u sebi osjećaj za lijepo, ljubav, dostojanstvo... Žurba, žurba i samo žurba.
Kršćanske vrjednote nisu one koje stoje na prvom mjestu u ovomu društvu. Namjesto njih caruje destrukcija, ljevičarske i liberalne ideje. Na taj način ispraznila se nutrina društva, a ostao je samo oblik, privid. Božić se slavi kao običaj i svakim je danom sve to više. Čestitanja se događaju na svim stranama, ali malo tko traži pozadinu svega toga. Važno je prikazati se čuvarom tradicije, kakav si unutra to je već nešto drugo. Računa se da ljudi imaju kratko pamćenje i da se ne će sjetiti svega onoga lošeg što su pojedine stranke i njihovi predstavnici kroz proteklo vrijeme učinili. A učinit će to i sutra, samo da im se pruži prilika.
Zapad zapljuskuje i nas. Maše nam ispred nosa svojim šarenim balonima. Kaže nam da nas ne će primiti u svoje društvo ako ne budemo takvi i takvi. Nameće nam svoje uvjete i želi da budemo sretni. Koja pokvarenost!
Za razliku od Zapada Gospa nam govori sasvim nešto drukčije. Želi nas naučiti novom načinu ponašanja. Poručuje nam da ne žurimo, da ostavimo mjesta za molitvu, jer tada ćemo znati prema kamo ići. One koji to shvate Gospa šalje dalje kao proroke koji će mijenjati društvo u kojemu žive.
Kamo mi pripadamo? Kamo želimo stići? Jesmo li proroci? Upiti su to koji nam stoje pred očima ovoga Božića!
Miljenko Stojić
Glas Brotnja, 27/28, Čitluk 1995, str. 2.