Noć se spuštala uz obilnu kišu u zemlji hrvatskoj, u zemlji našoj. Slušao sam je kako udara po krovu. Pitao sam se koliko li je samo kiša protutnjalo mojom domovinom i ostavilo svoje tragove? I kakvih kiša?

Gledao sam malo prije čovjeka koji se borio za našu slobodu. Radio je to časno i uspješno. Odjedanput neki iz bijeloga svijeta rekoše da nije bio častan. I navedoše sve po redu nategnute razloge. Kao, on je to sve mogao zaustaviti da je htio. On! Bože, koja izopačenost! Kao da svi ne pamtimo početke ovoga zla i našega razumljivoga uvjerenja da će svi koji se nazivaju demokratskima prepoznati i zaustaviti zlo koje je nadiralo. Nije se to dogodilo. Dapače, oni su dopustili da se to zlo razmaše. Danas onima koji su se odupirali kako su znali i mogli kažu da su to mogli zaustaviti i da su svi jednako krivi. Ma, daj!

Udara kiša po narodu mome, kao onih godina na Bleiburgu, na... Kiša zla. Nama se snaći i ne dopustiti da nas razbuca kao vjetar jesenje lišće. Mi živimo unatoč svemu. Imajmo snage za to.

U dobrim i mirnim vremenima svi se udarci laganije podnose. Sve je predvidivo i sve ide svojim tijekom. Čini ti se da su teška vremena nešto s televizije, nešto što je prividno prisutno.

Uzburkana, pak, vremena iziskuju od čovjeka neprestano opredjeljivanje i počesto hod po rubu provalije. Ostati u takvim prilikama uspravno jednom riječju znači iskusiti što je to odgovornost.

Postavlja se sada pitanje: odgovornost prema komu? Ovisi to o uzburkanim vremenima. Za nas bi to danas bila domovina i vjera. Oboje su u opasnosti i uništavaju ih na različite načine. Na nama je sačuvati ih i dalje ih predati budućim naraštajima. Svako drukčije razmišljanje jest samo sebičnost. Jednoga dana kada sve ovo prođe bit će bespredmetno kajati se i reći: da sam znao. Tada će sve biti gotovo. Danas treba odgovoriti svojim dužnostima, ma kako teške bile.

Dok se trudimo oko domovine i vjere, uopće nije važno na kojemu se djeliću kugle zemaljske nalazimo. Mi smo svi jedno kada želimo pripadati određenoj zajednici. Zanijekati tu zajednicu bilo kada znači zanijekati samoga sebe. A to se ne isplati. Postaneš tada jednostavno ljudska ruševina, čovjek koji nema korijena i kojega vjetrovi bacaju tamo i ovamo.

Zapadnjačko sebično mišljenje zacijelo će nas napasti zbog ovoga. Kakva domovina, kakva vjera, reći će oni. I dok to govore uživaju potpunu zaštitu svoje izgrađene domovine i svoje vjere (i nevjera je vjera budući da čovjek vjeruje u ništa). Drugi će nas, pak, pitati kako ne znamo biti poput njih i mirno živjeti, namjerno zaboravljajući da su i oni trebali proći određeni put. Treći... Ali, zar je to važno?

Nama je odbaciti sva tuđa kriva mišljenja. Dovoljno smo snažan narod za izdržati sve poteškoće. Da nismo, ne bismo stigli do današnjega dana, unatoč svim povijesnim mrakovima i kišama. Čak su nas i raselili, razbacali diljem kugle zemaljske, ali mi se nismo raselili u sebi. Slavimo i živimo na svoj uobičajeni hrvatski način.

Uvjet je, kažem, jedino imati samosvijest. Ne znači to ne htjeti nikada ništa naučiti od drugoga. Samosvijest je sposobnost voljeti svoje i voljeti tuđe. Isključiti ili jedno ili drugo vodi nas u krivome pravcu.

Proći će još mnogo kiša dok ponovno ne budemo narod koji jedino živi u svojoj domovini. Ali te nas kiše ne smiju uništiti. One tek mogu padati i ništa više. Prepoznajmo ih i pobijedimo svojim dostojanstvom.

Miljenko Stojić

Trans Montes, I, 4, Spreitenbach 1995., str. 14.