Devedesete godine prošloga stoljeća bile su sudbonosne za hrvatski narod. Zamisao jugoslavenstva pokazala je svu svoju promašenost i nakaznost. Obrušila se na hrvatski narod poput orla na svoju žrtvu. Mnogi su nijemo promatrali taj prizor nastojeći iz njega izvući svoju osobnu korist. Nadali su se da će sve ići brzo i glatko, kao kad iskusni krvnik dobro obavlja svoj posao. No, hrvatski je narod znao čuti zov slobode i prkosno mu se odazvao. Glavni krvnik se zbunio i konačno morao ustuknuti. Razmišljajući o tim vremenima nazvao sam ih »Ta vremena«. Sanjao sam da više nikada ne će doći, da je borba za slobodu hrvatskog naroda konačno privedena kraju. U dubini duše, ipak, sam znao da još sve nije gotovo. Osjećao sam da »pravi« igrači tek trebaju ući u igru. I ušli su, odmoreni i željni pobjede. Svojim ulaskom obilježavaju početne godine novoga stoljeća i novoga tisućljeća. Samo, sada je igra postala ljepša za oko, a pogibeljnija za konačni ishod. Sve se obavlja u rukavicama, uz smiješak i dobro piće. Revni pomagači su opet tu. No, i oni su sada uljudniji i dotjeraniji. Osjećaju da ne smiju propustiti ovaj trenutak i priliku za dobru zaradu. Miris Tih vremena tako se grko osjeća u zraku. Po drugi put.

Hrvatski je narod uznemiren. Smiješi mu se opet kopanje jaraka po zapadnoj Europi, rudnici u prekooceanskim zemljama, beskrajni pašnjaci s ovcama na Novom Zelandu. Treba zaboraviti svoje svece, svoje junake, svoja književna djela odazivajući se zovu bešćutne globalizacije. Ima tu čast da mu svjetski probisvijeti određuju prošlost, sadašnjost i budućnost. Ono što mu se do jučer činilo tako jasnim, odjedanput to više nije. Sude ga po bjelosvjetskim sudovima, razvlače po novinama poput hijena. Nedavno ratovanje promeće mu se u noćnu moru, izgubljene godine. Dobro gleda na zemljovide i pita se gdje je to ratovao, u svojoj ili u nečijoj tuđoj zemlji. Životnog zraka je sve manje i osjeća kao da je stavljen u kavez čvrstih šipaka. Ne zna kome bi više vjerovao. Svatko mu laže, svatko bi htio nešto postići preko njegovih leđa. A on bi samo želio mir, slobodu sebi i svima drugima oko sebe. Ne želi ratovati, ne želi uništavati nešto tuđe. No, ne ide to baš tako lagano. Ovaj ga put odlučnije nego ikada žele zadržati u svojim rukama. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato da ne postane bjelodano sve ono što su radili protiv njega. Koliko god bili bezdušni prirodno su nadareni pa ne zaboravljaju da mu do jučer nisu dali braniti se, kako na bojnom polju, tako i u uljudbenom okružju. Svoje laži i svoje probitke prikazali su časnim stvarima i nitko to nije smio poremetiti. Što će možda zbog toga jedan narod biti manje ili više, svejedno. Kako nedozrelo i kako preuzetno! Zar im povijest židovskoga naroda ništa nije pokazala? Sačuvao se do dana današnjega unatoč svim povijesnim nesklonostima. Baš onda kada su svi mislili da ga konačno nestaje, on je ustajao na noge. Borio se i zato je pobjeđivao unatoč svemu. Hoće li moj hrvatski narod probuditi u sebi tu žicu?

Gledam djecu kako se igraju u školskom dvorištu. Dok sam bio u njihovim godinama, isto sam se tako igrao rasvjetljavajući usput tko sam i što sam. Kod kuće su mi govorili jedno, u školi drugo. Zbunjivalo me kako se to o istoj stvari u isto vrijeme mogu govoriti oprečne stvari. Bilo mi je tada još prerano za zaključiti da je to posve nešto prirodno u svijetu odraslih. No, morao sam zaključiti. Želio bih samo da i ova djeca ne prođu isti put. Neka budu sretna i neka znaju tko su. Ništa to ne će naškoditi drugoj djeci. Ta ni sada ne znam kome sve ova djeca pripadaju. Pučanstvo je u ovim krajevima gdje prolazim izmiješano. Ne smeta mi to. Svatko ima pravo na svoj život i na svoju slobodu. Ono ljudsko u nama svima nam je zajedničko. Tako smo svi braća i sestre, bez obzira na različite životne povijesti. Samo da nije sebičnjaka koji sve ovo ne žele shvatiti. Takvi će vrijeđati ovu djecu očekujući da ona počnu posezati za tuđim. Kada se to dogodi, svojom silom stupit će u središte zbivanja s pričom da su ih došli pomiriti. I tako će zagospodariti njihovom sudbinom. Nadam se samo da je pogrješno ovo moje zaključivanje. Valjda će djeca biti mudrija od tih sebičnjaka. Ta dosta je već bilo patnje zbog tuđih probitaka, prolivenih suza zbog nečijeg oholog smijeha.

Vjerujem u svoj narod u ovome povijesnom času. Iščupat će se on već nekako iz neželjenog zagrljaja trenutnih vremena. On ima svjetlosti u sebi i već osjećam da se ta svjetlost nezaustavljivo pali. Svojom jačinom razgoni tminu i uspostavlja nov oblik odnosa među ljudima. Nitko se ne mora stidjeti ni bojati onoga što je po svojoj prirodi. Treba se samo stidjeti i bojati svojih namjernih i nenamjernih pogrješaka. Moj narod ima snage razračunati sa svojim i tuđim huljama, ma na kakvoj društvenoj ljestvici se nalazili. Uz svoje povijesno iskustvo na društvenom i vjerskom polju, tu mu snagu u ovo suvremeno vrijeme daje i Kraljica mira. Naizgled premalo, ustvari itekako bitno ona se umiješala u sve ono što mu se događalo u posljednje vrijeme. Nije istina nastupala zapaljivim govorima i riječima, već govorom i riječima koji se nalaze u srcu svakog čovjeka, pa ma tko on bio. Na taj način postala je majkom i voditeljicom svih, a ne samo nekih. Časno je biti u njezinoj takvoj školi. Hrvatski je narod, usuđujem se to ustvrditi, do sada bio odličan učenik. Bez obzira na vremena učio je u školi Kraljice mira mudrost svakodnevnog i povijesnog življenja. Ne samo pojedinci, nego čitave obitelji stizale su i stižu u Svetište Kraljice mira sa svih strana drage nam domovine. Kako da onda Božji plamen i ljudsko dostojanstvo ne budu prisutni u našemu narodu!

Sve je, dakle, ponovno na ispitu. Dragovoljci osjećaju u sebi zov domovine, kukavice se sklanjaju u zavjetrinu, častohlepni žude za prvim mjestima po svaku cijenu, djeca osjećaju čudni naboj u zraku. Domovina bije odlučujući boj. Treba ga dobiti i prenijeti baklju ljudskosti i vjernosti Bogu budućim pokoljenjima. Gdje sam ja, gdje si ti u ovim povijesnim časovima?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Ogled srijedom, 31. svibnja 2000.; Hrvatsko slovo, VII, 314, Zagreb, 27. travnja 2001., str. 7.