Novine ovih dana rekoše da mu je bilo samo šesnaest godina kada je otišao u rat, ovaj naš domovinski. Nije čekao da mu netko pošalje poziv, otišao je sam ne mogavši gledati kako mu napadaju domovinu. Vratio se iz njega sa svim onim što je doživio i pokušao se uklopiti u svakodnevni život u kojemu je nailazio i na one koji su pobjegli onda kada je trebalo zajednički patiti za zajedničku slobodu. U međuvremenu neodgovorni pojedinci, da ne kažem nešto drugo, počeli su sustavno napadati domovinske ratnike, naročito dragovoljce. Zbog nesporazuma sa službenikom pošte baca bombe i ubija i sebe i druge. Još je jedan dragovoljac otišao Bogu polagati račune.

Zna se na žalost dogoditi da ovako izgleda hrvatska svakodnevnica s obje strane granice. Dragovoljci su ponovno u središtu pozornosti, a mi bismo htjeli da nam samo uz kavu i hladno piće ponešto ispričaju o onome što su vidjeli i čuli. Nakon toga bismo im zapljeskali ili bismo ih podučili kako je nešto trebalo biti obavljeno. I to bi bilo to. Život ide dalje. Možda samo za nas. Život je dragovoljcima stao nakon prvoga pucnja. Nije čovjek stvoren da puca ili da bude pogođen. Uzalud i svi opravdani razlozi. Treba mnogo vremena proteći da bi se stanje vratilo u prirodno ravnovjesje, ako se ikada i vrati.

Tko još razmišlja o dragovoljcima? Na stranu redarstvo, liječništvo i slične službe. Što je s tobom i sa mnom? Gdje smo bili kada se pucalo i gdje smo sada? Znam, nepristojna su ovo pitanja. Tako kažu profesionalni mirotvorci. Oni pravi mirotvorci misle malo drugačije. Takvi ne daju svoga, ali i ne otimaju tuđe. Jasno im je da se samo na pravdi može izgraditi ljudsko društvo puno blagostanja. Sve ostalo je samo varka i otimačina. No, što je to pravda? Može se dogoditi da odgovora bude puno. A on je samo jedan. Postavljen je u srcu svakoga čovjeka, bez obzira vjerovao on u Boga ili ne. Riječi će možda biti različite, ali je srž ista. Shvativši to širit ćemo takvo mišljenje oko sebe i time na sebe navlačiti gnjev nekih. To su svi oni koji su bježali ovih godina, ako se u međuvremenu nisu pokajali, oni koji su radili protiv svoje domovine, oni koji su krali u ime domovine, bezosjećajno ubijali, galamili na one postojane i svjesne svojih činova. Takvi danas blate sliku dragovoljaca, doprinose da sve počne dolaziti pod znak pitanja. A borba hrvatskih dragovoljaca ne smije zaista biti pod znakom pitanja. Ona je opravdana kao što je opravdano udisati zrak da bismo živjeli. Ta borba udijelila je život hrvatskoj domovini i izdajica je svatko onaj tko to pokušava prikazati drugačije. Ne zaboravljam, gdje smo bili u to vrijeme i gdje smo sada?

Razmišljajući dolazim do zaključka da se uvijek može i treba biti dragovoljac. I naš dom i naša domovina uvijek su pod znakom pitanja. Život je ovaj prolazan i krhak, pa ništa nije zauvijek bez obzira koliko nam u pojedinom trenutku izgledalo čvrstim. Možemo izgraditi i dom i domovinu ako to želimo, a možemo ih i ostaviti razrušenima. Bespredmetno je naše pozivanje na nekoga drugoga. Nije važno što to netko drugi nije učinio, važno je samo jesmo li mi to učinili ili nismo. Načina ima bezbroj. Ne treba čekati da nam netko drugi kaže koji su to načini. Nikada to ne ćemo dočekati. Prisjetimo se samo dragovoljaca i krenimo naprijed. U velikoj smo prednosti pred njima. Nitko ne puca i ni na koga ne pucamo. Trebamo samo dobro obavljati svoje svakodnevne radne zadatke, dobro učiti, dobro se ponašati i sve će poći bolje naprijed. Počet ćemo razlikovati koja su to mišljenja prava, a koja su to samo prijevara i ništa više. Oni pridjevi pred nečijim imenom kao što su ugledni, poznati, cijenjeni... nasmijat će nas ili će nam postati uzorom koji bi trebalo nasljedovati. Nije važno što nas netko ne će razumjeti. Važno je da se mi razumijemo.

Vremena se polagano opet mute. Gospodari mira i nemira na hrvatskim prostorima provode neke svoje pokuse. A mi te pokuse ne želimo. Sve što želimo jest da nas svi ostave na miru i da ako žele ocjenjuju kakvi smo to mi ustvari. Ne ćemo ih dirati, a nama kako bude. No, upravo to oni ne žele. Kada bi nas pustili na miru poremetili bismo njihove zamisli za koje su dobro plaćeni. Zbog toga nasrću na nas, a dragovoljci opet počinju stupati. Stvara se prostor ispunjen nemirom i zebnjom. Dragovoljci dobro znaju što to znači. Iskusili su to oni već jedanput. A htjeli bi zaboraviti. Zašto im se to ne omogući, zašto se dragovoljci već jedanput ne puste na miru? Dopustimo im da zaliječe svoje rane i budimo im zahvalni za sve što su učinili za nas. Ljudska se veličina sastoji u tome da zna prepoznati učinjeno dobro, a ne po tome da zna pljuvati na onoga tko mu je pružio ruku.

Novi naraštaji stupaju na hrvatsku društvenu pozornicu. To su oni naraštaji što su po prvi put u svom obvezatnom školovanju mogli slobodno proučavati što je s njihovim narodom bilo kroz duga povijesna razdoblja. Mi drugi nismo imali tu mogućnost. Ipak smo sve nadoknadili svojim potajnim proučavanjem. Bilo bi dobro kada bi u ovim naraštajima ostao živim dragovoljački duh. Naravno ne bi oni pucali po sebi i drugima, ne zato što nisu dragovoljci u punom smislu te riječi, već zato što se nisu dali prevariti zlom. Dragovoljci pucaju shrvani bolju i u nesvjesnom stanju, dakle, daleko od zlih namisli, zli pucaju zbog uživanja i svjesno. Novi hrvatski naraštaji biraju. Dobro i zlo nude im se na pladnju. Dotle će neke budale govoriti o vijetnamskom sindromu. Kao da je isto ići porobiti drugoga i očajnički braniti svoj dom.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Ogled srijedom, 7. lipnja 2000.