Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić, S Njim hodi, Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, 2022.

Nova zbirka poezije Miljenka Stojića, simboličnog naslova S Njim hodi, etički je i stvaralački domet vezan za kršćanske zasade i sadržajno poticanje i potragu za istinom. Tu iznimno uvjerljivu žudnju za temeljnim problemima kršćanskog bivstvovanja nalazimo i u ranijim knjigama istog autora, u kojima je kršćanski svjetonazor izravan, jasan i definitivno određen, usprkos globalističkim metamorfozama (Vijenac odabranih, 2013). U fokusu autora Miljenka Stojića tradicionalne kršćanske vrijednosti poučavaju tolerantnosti, a istodobno autor kritički poziva na glas razuma i nužnu civilizacijsku ravnotežu u eri bezumlja suvremenog svijeta.

Miljenko Stojić, franjevac, teolog, publicist i magistar kršćanske duhovnosti, iznimno je angažiran u pokretanju raznih institucija (Informativni centar »Mir« Međugorje, Radiopostaja »Mir« Međugorje, agencija Miriam, niz portala i dr.).

Nova zbirka S Njim hodi podijeljena je u tri znakovita ciklusa: Zrnce pijeska, Kad ono, Miriše na jug. U prvom ciklusu ističu se pjesme Getsemanska valjda idila, Jelo, sestro, O njima i nama, Vremena i pitanja, Tlapnje, Neka plove, U vremenu pošasti, A možda... U tim se pjesmama spaja svakodnevni život s poezijom, nastaje dvosmjerna komunikacija između pjesnika i svijeta koji ga okružuje. Pjesnik ne uljepšava stvari, a vrijeme troši u kontrapunktu svjetlosti i sjena: »Prolazi život kao rijeka, tko će ga stići/ dodiruju nas obične, male, jednostavne stvari,/ što zamjećujemo, čemu se nadamo, kamo idemo?« (Vremena i pitanja).

Za afektivni prostor u srcu stvari pokreće se egzistencijalna katarza. U konstituiranju poetskih slika ističe se pjesnik kao samosvojno biće. Borba, patnja i zaborav podsjećaju da život sam sebe poriče, sebi proturječi: »Zaboravili smo osobe, prigrlili mrtve stvari,/ nadmećemo se bunovno i sve gubimo,/ Zlo se cereka kao u najgorim horor filmovima.« (U vremenu pošasti).

Pjesnik otkriva vrijednosti bića u okviru tradicionalnih kršćanskih vrednota koje su ispunjene civilizacijom ljudskosti. Prozaičnosti života otrcane su teme, a samosvojnost života ima svoj put: »... svoj dom želim graditi kako ja hoću,/ na temeljima nauka svojih pređa./ Ovim mi je putem, nikako drukčije./ Kada dođu hladna nesmiljena vremena,/ znat ću da sam s njima duboko.« (Pravi nauk).

Pjesnik i duhovnik Miljenko Stojić u svojim pjesmama diše čistoćom. Njegov oduhovljeni kršćanski svjetonazor dobronamjeran je i tolerantan, a istančani oblik poetskog meditiranja ne izlazi iz ravnoteže poetskih slika. Slike su osobne, tankoćutne, izriču poštovanje prema riječima, ogrnute pozitivnim spoznajama prihvaćaju ispovjedni ton: »Znam, spasiti me može samo moje htjenje.../ Grješaka i padova bit će, naime, u nedogled,/ tako sam krhak, zaboravim se, učinim.« (Biti dar).

Pjesnik i teolog Miljenko Stojić želi biti »svoj u Božjoj slobodi, piti pjesništvo uz razuma krišku«. Svoje narativne poetske sintagme pjesnik pretvara u pitku priču i zna da nije uzaludan njegov hod s Njim, jer Gospodin je njegov prijatelj i prolazi njegovom »stranom ulice«. Zajedno će uživati u »ljudskosti, u toplini, u našosti«. »U voljenoj hrvatskoj zemlji«. Doista, kako i priliči duhovniku, franjevcu i – pjesniku.

Ljerka Car Matutinović

Vijenac, XXXI, 764, Zagreb, 15. lipnja 2023., str. 16.

Kritike


Osobno