Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić, S Njim hodi, Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, 2022.

U vremenu smo blijede i beskrvne poezije čiji tvorci uglavnom ističu svoju osobnost te ju identificiraju sa stanjem cijelog društva. Šturi su to stihovi, bez energije, bez boje, koji odaju pjesnike bez cilja i bez ideala, što je za punokrvnost dobre poezije iznimno važno. Na poeziju Miljenka Stojića osvrnut ću se s promatračnice osobnog poznanstva, osobnih dojmova stečenih prigodom čestih susreta i književnih druženja, te osobnog doživljaja pjesama meni dragog duhovnika.

Duga i tiha je pjesnička nazočnost Miljenka Stojića u novijoj hrvatskoj književnosti Bosne i Hercegovine. Godinama ispisuje svoju sjetnu, opominjuću, rezimirajuću, a nerijetko i bolnu pjesničku poslanicu. Iznoseći pred lice javnosti svoju pjesničku istinu, diljem zavičajnog neba, odaje nam svoj pjesnički zavjet hrvatskoj domovini, svojoj Hercegovini i svom narodu. Od prvih objavljenih pjesmotvora pa sve do danas, iz toga svijeta, iz toga kruga, pjesnički nikad nije izišao, niti može izaći.

Najnovija, jedanaesta po redu, zbirka pjesmotvora Miljenka Stojića, S Njim hodi, svojim izrazom i stihom u punoj mjeri potvrđuje jednoobraznost poetske fraze pjesnikova stanja posljednjih tridesetak godina. Naučeni smo da pjesnici, većinom, promjenom duhovnog stanja kao i pjesničkih ideala, mijenjaju poetsku formu, što kod Stojića nije slučaj. Dosljedan je u svom pjesničkom slovu od prve do najnovije zbirke. Je li ta dosljednost pjesnička zabluda ili će vremenom steći značaj – odredit će vrijeme samo. Prednost joj je u tome što pjesnik dnevnički bilježi svu dramu današnjeg vremena, napose stanja svog naroda, od opomene, upozorenja i zanosa, do razumnosti, trezvenosti i sabranosti (pa i rezimea – ponekad i gorkih).

Njegova poezija izrasla je iz duha vremena u kojemu živimo. Zrcalo je to kako nas samih, tako i naše stvarnosti. Polazišta i utjecišta ove poezije su osobni doživljaji, osobno iskustvo, te spoznaja i samospoznaja prolaznosti. Misaona, refleksivna poezija. Rese ju kršćansko i domoljubno nadahnuće u kojemu nerijetko prepoznajemo dobro nam poznatu dugu cestu koja vodi sve do raja:

Tako je dragocjena ona meni,

shvaćam dok vijuga.

Sada je to kralježnica života...

(Slijedim je, str. 13.)

Osnovni ton poezije Miljenka Stojića je strogo osoban. Poetsko-prozni govor, u kojemu najprije naziremo prozni tekst pa tek onda poeziju, jasan je, razgovijetan i upečatljiv. Iako nam se često čini sve poznato i proživljeno – te prelazimo preko toga i ne osvrćući se, Stojićeve pjesme nas zaustavljaju i tjeraju na razmišljanje o naoko banalnim stvarima. Tu je dubina. Taj način kako tražimo-izražavamo svrhu življenja u prolaznosti, kako doživljavamo svoju povezanost s darovanim nam vremenom, svoju povezanost s drugima, s prirodom, s onim što je mnogo veće od nas samih, to je duhovnost. To je najdublji vrutak, najdublja vrulja odakle potječe Miljenkovo slovo, slovo koje se raslovljava diljem hrvatskog ozemlja, ukratko – Duhovna Hrvatska. Kad to znamo, onda su nam dobro znani i simboli zastupljeni u njegovoj poeziji: stradanja, Domovina, Domovinski rat, Hrvatska, Hercegovina, vjera, oprez, hod po pravom putu...

Naše su stope takve kakve jesu,

ali trag ipak treba ostaviti dubok,

da nam se ne smiju, da nas pamte.

(Tlapnje, str. 13.)

Treba se boriti! Nikada posustati! Ma kako teško bilo! Treba ostaviti dubok trag! Za one koji dolaze za nama! Da nas mogu pratiti! Unatoč smijačima! Nada i vjera! To je snaga življenja! U njegovom slovu nema gorčina iznevjerenih očekivanja. Tu smo gdje jesmo. Nema ništa od pukog kukanja i ogovaranja. Pjesnička raspričanost nudi uvijek nove varijacije iste intonacije. Pa tako mrtvilu i apatiji koji su se zavukli u hrvatski narod elegičnim tonom pjeva Uspavanku:

U ovom trenutku moj narod spi.

Tako bih ga rado probudio.

Samo, kome da ga tada dam?

Nikakva vođe na vidiku,

tek opsjenari uzvikuju prazne riječi.

(Uspavanka, str. 38.)

Narod je uspavan. Uljuljan. Kao da se čini da ga nije briga ni gdje ide, ni tko ga vodi. Danas, više nego ikad prije, nužno je isticati razlike između dobra i zla, istina i neistina, kako za one koji su to zaboravili, tako i za one koji stasaju i ne znaju. U njegovom izrazu nije ništa isforsirano, nijedna riječ izdajnički ne viri ponad ostalih. Naprotiv, to je jedan ispisani stihovni dnevnik, koji uza svoju kontrolu nad samim sobom istovremeno posjeduje prividnu lakoću i mirnoću unutrašnjeg toka svijesti. Ne luta i ne traga, ne eksperimentira i ne riskira, ide svojim trasiranim poetskim putem kojim stopu po stopu sigurno korača do konačnog uspjeha i priznanja, do zvijezda:

Zvijezde ne mogu taknuti,

mogu im samo mahnuti,

doći ću ja jednoga dana gore,

s pregrštom smijeha i bistrine.

(Slijedim je, str. 13.)

Jednostavnost izraza, izražena i u ovim stihovima, kojim se otvaraju nebeska vrata, pokazuje nam kako se radi o pjesniku kojemu je tiha kontemplacija naspram napetih a jednostavnih životnih formi bitna poetska odrednica. Navedene stihove ne ispisuje žureći, jer zna da je oko svoga životnog stoga splastio svjetlosti koliko je mogao, da ju je nabacao s vjerom i radošću oko stožine. Vjeruje da će jednoga dana doći gore... osjeća... vjera se ne promišlja nego osjeća... i poeziju treba osjećati... a onaj koji ne osjeća, taj i ne razumije... ne razumije stihove Miljenka Stojića... ne razumije njihov usud... ne razumije usud svih nas zaljubljenih u Hrvatsku...

Predstavljanje, Ljubuški, 13. prosinca 2022.; Stav, 2. svibnja 2023.

Kritike


Attachments:
Download this file (pjesnicke-stope.pdf)pjesnicke-stope.pdf[ ]84 kB

Osobno