TO JE TAKO

Na zidu mi sobe poklon-goblen,
lađa se bori s valovima,
ja sam se borio sa životom,
tih tamo nekih godina.

I nije mi sada žao.

More sam uvijek volio,
za valove nije me bilo briga,

otići će kako su i došli,
uz dah pobjede u nosnicama.

A za to se isplati pomučiti.

Ne znam, sestro, za tvoje bitke,
život nas odavno prerano razdvojio,
slagali smo se ti starija i ja mali,
svitali su novi zahtjevni dani.

Svatko je svojom lađom sjekao more.

Godine već pritišću nam pleća,
a mi djetinjstvo još uvijek živimo,
gledamo kroz prozor dolazak zime,
ovo je naše vrijeme i naši snovi.

Ma kakvi snovi, život u šaci!
Daj, odrasti već jednom!

 

BLIZU

Ostavila mi život,
ostavila mi krunicu,
moja dobra majka,
meni neposlušnu djetetu.

Sada je gore na nebu.

Zrnca ta pozorno promatram,
prebirali su ih njezini prsti,
sada ih miluje moj pogled,
dok iščezava naporan dan.

Tamo blizu mog uzglavlja.

Nezasluženo je to blago,
opomena pred sve pute,
mudrost njezina naroda,
i moga, i tvoga, ma našega.

Čekam da opet svane jutro.

A svanut će!

 

U MACLJU 2023.

Teški kišni oblaci iznad naših glava,
pridržavate ih svojim oduhovljenim rukama,
tamo gore pred Njegovim blagim licem,
mi pridržavamo darovanu nam Hrvatsku,
ovdje pred licem i raskajanih i neraskajanih.

Molitva i pjesma dižu se u nebesa,
lomimo božanski kruh i blagujemo ga,
da konačno iscijele međusobno zadane rane,
vaša i Njegova krv to nam je namrijela,
blagoslovna kiša, pak, neka poškropi domaju.

 

OPET O NJOJ

Ono kada dunje zamirišu,
tamo u jesen našu zlatnu,
ono kada djeca ulicom zažagore,
natovarena knjigama i bilježnicama,
ono kada ti se piše pjesma,
a ne znaš kako bi ovaj put,
opet mi se sjetiti nje, blizine.

Grijala me tuđim pločnicima,
savjetovala u teškim trenima,
pridržavala me kada sam bio slab,
svijetlila mi kada se oblaci skupljaše,
ma bila mi žuta mirisna dunja,
duboko u njedrima bakina ormara.

Božja, prijateljska... ta blizina,
gori i ovoga dana u dahu mi bića.

 

SAGA O PROZORIMA

Opet me privlače prozori.
Sada ovi moji.
Iza njih živim, spavam,
sanjarim i pišem pjesme,
ovakve i onakve,
ali pjesme su,
srž moje duše.
Bilo bi bolje bez njih,
padalo mi to na pamet,
jednako tako i drugima,
tvrdoglav kakav jesam
ipak ustrajno dalje
dišem prašinu toga puta.

I nekadašnji prozori mojih soba,
prozori mojih lutalačkih gradova,
još žestoko žive u meni:
Jeruzalem, poglavito on,
Zagreb pod crvenom čizmom,
napirlitani Pariz s kavanama,
bahati i gordi London,
razigrani i vjerujući Rim,
te još razni drugi.

Unatoč svemu uvijek znam
da svi staju u onaj mali,
širok kao dječji zagrljaj,
gdje isplakah prvi plač,
u Dragićini, živopisnom selu.
Eh, da, danas ga više nema,
presudilo mu vrijeme,
a i meni će jednom.

Dotle još uvijek pod prozorom mi
važni se zbivaju događaji.
Prolaze ljudi puni nadanja,
prolaze ljudi puni strahova.
Kada sam sit svega,
zatvorim prozorska okna.
Život nastavlja svojim putem.
S obje strane prozora.

Putnici smo zagledani u vječnost.

Miljenko Stojić

Nova riječ, 1-2, Subotica, prosinca 2023., str. 131. – 134.