Print Friendly, PDF & Email

Počesto napadaju ovo suvremeno vrijeme. Na različite načine. Ja ne znam što bih rekao. Rođen sam u ovome vremenu. Radije, pak, napadam sebe i svoj način razmišljanja.

Kroz školovanje koje sam prošao saznao sam da postoje dva pojma koja duboko označuju naše doba: sekularizacija i sekularizam. Pojednostavljeno rečeno prvi bi označavao čovjekovu želju potvrditi se kao čovjek, drugi potvrditi se kao čovjek dostatan samome sebi. Izravno kažem: uz prvi pojam pristajem, drugi odbacujem.

Nažalost mnogi danas ne shvaćaju ni jedan ni drugi pojam ili bolje rečeno ne žele ih shvatiti. Za njih je svijet ono što oni kažu. Sve ostalo napadaju i izruguju. Različitog su životnog uvjerenja i zauzimaju različita mjesta u društvu.

Ono što su oni zaboravili, čini mi se, jest pokloniti se istini većoj od sebe. Klanjaju se jednostavno sebi. Jednako to čine i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. Prvi se ne žele pokloniti Bogu za kojega kažu da je njihov Stvoritelj, drugi ljudskosti u sebi.

Ovaj put me zanimaju malo više oni koji kažu da vjeruju. Njima Gospa iz Međugorja poručuje pokloniti se Bogu i Presvetom oltarskom sakramentu. Protiv ovoga nitko ne može imati ništa bez obzira vjerovao netko ukazuje li se Gospa uistinu ili ne. Ovo je jednostavno srž kršćanskoga vjerovanja.

No, ne misle svi tako. Čitam tako u jednim našim crkvenim novinama iskaz o redu na svijetu. On bi trebao glasiti ovako: Bog, papa, biskup, župnik, narod... Ne snalazim se baš najbolje. Naravno da nisam ni protiv Boga, ni protiv pape, ni protiv biskupa, ni protiv župnika, ni protiv naroda, ni protiv... Brine me ova krutost u naglašavanju uloga. Uvijek kada se to dogodi ljubav je nestala. A za mene svaki red ima smisao tek onda ako je u njemu ljubav. Nema li je, onda je to samo klanjanje sebi i nekoj svojoj ulozi. Uzalud je tada prizivati zakon. Mnogo toga može biti po zakonu, ali ne mora u isto vrijeme i biti pravedno.

Isus Krist svojim dolaskom mijenja sve zastarjele nacrte. Ustaje protiv lijepih haljina, dugih resa, prvih mjesta na slavljima. Danas bi vjerujem ustao protiv izgrađenih dvorova, samodostatnosti, zakonitosti koja nema veze s čovjekom.

Meni se takav Isus, moram to reći, sviđa. Na poseban način ga se sjetim svaki put kada sam u crkvi, svaki puta kada s drugima slavim uspomenu na njegovo lomljenje kruha i blagoslov čaše. Vjerujem da je on tada živ prisutan među nama.

Ovo vjerovanje posebno oživljujem u sebi u onim trenutcima kada svojim postojanjem dotičem dno života. Taj doticaj jest ona točka koja nas ili uništava ili nam daje još veću snagu. Sve ovisi od nas. Bog je tada uz nas i sve što od nas traži jest osloniti se na njega, znati da nismo dostatni samima sebi. U prvi tren izgleda da na taj način sebe gubimo, ustvari se dobivamo. Mističari kažu da je to sjedinjenje s Bogom, onim koji je svemoguć.

Ako smo mi obnovljeni Bogom, onda će njime biti obnovljena i zajednica kojoj pripadamo, naša župa. I ona može dotaći dno svojim životom. Svjesna je toga Gospa kada poručuje župi Međugorje čuti njezine riječi i sprovesti ih u život. Ovdje župa igra ulogu pojedinca. Ako je ona obnovljena, onda će biti obnovljeni i svi oni koji s njom dođu u doticaj. Zbog toga izuzetno griješe svi koji se u ovu župu doseljavaju zbog novca. Ovdje bi se trebalo doseljavati samo zbog želje za svjedočenjem Božje riječi i ni zbog čega drugoga. Gospa upozorava na to kada kaže da će prestati davati poruke, ako se župa ne pokrene.

Nigdje ne stoji da će nas sama želja djelovati po Gospinu naputku riješiti svih poteškoća. Ali hoće nas riješiti naša ustrajnost. Ona je ona čarobna riječ koja rješava sve naše poteškoće. Poput kapi vode dube tvrdoću našega svakodnevnoga življenja i uvodi nas u jedan ljepši život. Taj život naziva se život svetosti. Obećan je svakome, a dobija ga samo onaj tko ga uistinu želi.

Sredstva potrebna za ustrajnost jesu pokora i molitva. Kršćanski velikani svjedoče nam svojim životom o tomu. Oni kažu da je molitva ono sredstvo koje pod stegu stavlja našu dušu, a pokora ono sredstvo koje pod stegu stavlja naše tijelo. Ujedinjeni od nas čine ličnosti.

Na putu molitve i pokore nema okretanje i neprestanog pitanja što drugi čine i ogovaranje svega toga. Na taj način ne ćemo nikamo stići. Izgubit ćemo se u pokrajnjim uličicama, umjesto da idemo pravim putom. Isto tako bit će trenutaka u kojima ćemo sve to htjeti odbaciti. U takvim trenutcima jednostavno moramo ustrajati.

Molitva i pokora dovode nas k Bogu. Tek tada ćemo se doživjeti kao prave ličnosti i moći ćemo podnijeti teret neke uloge u svome životu. Mislimo li da je to jednostavno? Da jest, nikada ne bi nastala ona uzrečica da ako želimo vidjeti kakav je netko da mu samo trebamo dati vlast. Odnosi se to jednako i na društvene i crkvene strukture.

Ne nastupa sekularizacija iznenada, tek tako. I naše joj pogrješke otvaraju vrata. Oboružani, pak, ljudskom i božanskom mudrošću stvaramo novi, bolji svijet. Možemo li ti i ja krenuti ovim putom?

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 11, Međugorje, studeni 1995., str. 26.

Osobno