Print Friendly, PDF & Email

Kada se dadne ovakav naslov nekom ogledu, sve izgleda potpuno jasno. Govor je o Uskrsu, govor je o nama. Ne treba ga iščitavati do kraja.

Nu, ustvari je sve nejasno. Što je to Uskrs, što smo mi?

Ne zanosim se mišlju da mogu dostojno odgovoriti na ovaj upit. Mislim tek da svatko od nas treba sam odgovoriti. Jesmo li spremni?

Zaista puno pitanja, a malo odgovora. Ali, život je takav. Ne možemo promijeniti to njegovo ustrojstvo. Možemo tek prilagoditi mu se na pravi način.

Jedan od putova prilagodbe zacijelo je zaputiti se uskrsnim stazama. Njima je Isus Krist prošao prije 2000 godina. Red je na nama, ako zaista želimo biti njegovim učenicima.

Nije Uskrs imati lijepo uređen dom, skladnu obitelj, novac u poznatoj štedionici... Odnosno, Uskrs jest i to, ali je i nešto drugo. On je znati trpjeti, znati nositi svoj križ do kraja. Koliko nas je spremnima to učiniti? Radije bismo se zaustavili na vanjskom bogatstvu, na vanjskoj sreći.

Nisu nam svima jednaki životni križevi i nikada to ne će ni biti. Gledajući izvanjski tako to izgleda. S osobne točke gledišta svakomu je njegov križ najteži. Rado bi ga zamijenio za križ onoga drugoga, ali to nije moguće.

Ono što je moguće jest ispuniti se snagom naših životnih križeva. Tada ćemo sličiti Isusu na Kalvariji koji je to znao. Odrekao se svjesno i slave i sigurna života da bi nam pokazao pravi i jedini put. Nije se opirao, nego je svjesno učinio ono što je trebao učiniti.

Uzalud je, zaista, biti očajan zbog onoga što nas je snašlo u životu. To će nam samo otežati naš životni položaj. Mnogo je veća mudrost prihvatiti sebe s cjelokupnom svojom poviješću i takvi sudjelovati u svakodnevnim zbivanjima. Odjedanput ćemo tada otkriti da svijet nije tako crn, kako je nama izgledalo na prvi pogled. Napori nam ne će biti poraz, već izazovi koje ćemo svladavati.

Htjeli mi to ili ne danas je mnogo izazova pred nama. Kažu da je rat iza nas. Nemam ništa protiv. Međutim, razmahuje se sada »rat« na duhovnome polju. Mnogi nas žele uzeti pod svoje. Čak i raznorazne kukavice koje nisu imale dovoljno snage postaviti se u teškim vremenima kao ljudi. Hoćemo li im to dopustiti, hoćemo li početi dvojiti u svoje namjere što smo ih imali pred očima?

Započnimo najprije s molitvom. Gospa nam je o tomu progovorila kada je rekla da se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Nažalost, nije nas bilo dovoljno koji smo molili i nismo zato uspjeli. Zar nas ponovno ne će biti dovoljno u molitvi za sretnu sadašnjost i budućnost?

Duhovna obnova ne znači samo otići u crkvu da nas drugi vide. Ona je i naš odnos prema radu, odnos prema društvu u kojemu živimo. Ako samo nešto tražimo od toga društva, a ništa mu ne dajemo, zar ga zaista duhovno obnavljamo? Zaboravimo vremena u kojima su vrijedila neka druga pravila. Danas se treba stvoriti neko drugo bolje ozračje.

Opijmo se Uskrsom i budimo u isto vrijeme ljudi, vjernici i pripadnici svoga naroda. Nemojmo se stidjeti ničeg ovoga. Ne slušajmo kojekakve izgubljene ličnosti. Nije važno što su možda nekada u prošlosti trpjeli. Važno je što čine sada.

Uskrsna su vremena u našemu narodu uvijek budila nove snage. Nema to veze s proljećem. Ima veze s vjerom koja je prisutna u nama kao pripadnicima svoga naroda. Zime su znale biti duge i preduge, ali nije se gasilo nutarnje uskrsno svjetlo u nama. Ono nas je dovelo do ovih današnjih trenutaka. Sjetimo se toga dok se po starom običaju budemo umivali cvijećem i slavili Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Sve je tada bilo svečano, ali malo kasnije i tužno. Isus je, ipak, pobijedio.

Ovaj ogled o Uskrsu i nama zaista nije trebalo iščitati do kraja. Trebalo je, treba i trebat će život dostojno doživjeti, osjetiti što je to Uskrs u nama. Sve je u našim rukama, ma kako nam one krhkima izgledale.

Miljenko Stojić

Glas mira, V, 3, ožujak 1996., str. 17.

Osobno