Print Friendly, PDF & Email

Ne razumijem se baš toliko u biologiju i ne znam dobro zašto komarci vole krajeve župe međugorske. Nu, znam da ih zaista vole. Puno ih je i grizu nemilice. Na raznorazne načine smišljamo kako se obraniti. Pa tako i ja.

Ipak, ove godine bio sam na njihovoj strani. Ne zbog osjećaja prema 15. obljetnici Gospina ukazanja. Bilo je to zbog sasvim drugih razloga.

Ove godine hodočastio je, navratio nam u goste, svjetski poznati pjevač ozbiljne glazbe Jose Carerras. Održao nam je koncert ozbiljne glazbe. Zajedno s njim bila je i pjevačica Cecilia Gasdia, kao i 12 zborova iz 12 zemalja.

Izveli su po prvi put misu »De tempore in aevum« (Ljudi ujedinjeni po imenu Gospodinovu), priznatog talijanskog skladatelja Flavia Colussa. Događaj su prenosile 64. zemlje. Računa se da ga je vidjelo čak oko milijardu ljudi. Bio je to doprinos duhovnoj glazbi, udarac onima koji bi vjerske osjećaje htjeli protjerati iz umjetnosti. Ujedno je to bila i velika promidžba Hrvatske.

Kao i u svim sličnim prilikama skupili su se na ovome događaju i predstavnici vlasti. Vjerujem da je malo tko od nas imao nešto protiv. Lijepo je bilo vidjeti u našemu mjestu one koji obnašaju visoke dužnosti u našoj domovini. Ako ništa drugo, naši su.

Ne ću, ipak, pamtiti ove dane samo zbog ovoga. Još ću ih više upamtiti po umivenim prometnicama, novim asfaltiranim metrima cesta, novim telefonskim sustavima, željom da se promet stavi u red, zaprašivanjem komaraca... Malo prije svega toga ovo su bile nepoznate stvari, odnosno samo snovi koji nikako da se ostvare, a tako lako mogu.

Nemam ovime namjeru ni opominjati ni prozivati bilo koga. Ovo je samo glasno razmišljanje. Radije svi zajedno učinimo da ni ja ni bilo tko drugi ne dođe u napast pisati nešto ovakvo. Zar ne, ima i pametnijih stvari?

Žalosno je da već prije dolaska vlastodržaca nije sve išlo onako kako je trebalo. Ceste su nam bile razrovane, komarci nas nemilice klali... Najviše mi je bilo žao nogostupa. Nikako da se asfaltira i barem malo uredi. A onda preko noći sve to postade stvarnost. Ni mi ni hodočasnici nismo se više morali kretati prometnicom kojom se počesto neoprezno vozi, nego smo mogli stupati nogostupom ravnijim od te prometnice. Još kad bi se netko pozabavio time da posadi drveće i da skloni vozila s tih nogostupa, koji bi to tek osjećaj bio! Ali, dobro je za sada i ovako.

Sjetih se nekih starih vremena i nekih starih dolazaka u neko naše mjesto. Sve je tada moralo biti u redu, pa makar bilo ne znam u kakvu neredu. Kada bi dolazak prošao, moglo se nastaviti starim načinom. Međutim, za razliku od Međugorja ni prije ni poslije toga to mjesto nisu posjećivali drugi. Župu Međugorje, pak, u ovih petnaest godina posjetilo je preko 20 milijuna ljudi. Oni su se tu dolazili moliti Bogu, biti nam prijateljima. Isto su tako trošili, jer negdje su morali jesti, spavati. Političari su naprotiv potrošili neznatnu svotu i možda se više ne će ni vratiti. Ali, eto, u našem slučaju, oni su zavrijedili uljepšanje mjesta, a svih onih 20 milijuna nisu. Kao da će ti političari nešto više učiniti za nas od svih onih milijuna!

Onaj tko ovamo dođe ne dolazi da bi to zaboravio, nego da bi to nosio u sebi. On od toga živi. Naše će mu lijepe ulice uljepšati sveukupni dojam. Pričat će o nama u Indiji, Americi, Kini, Japanu, Italiji... Međutim, mnogo toga jednostavno nema. Čak ni onoga što bi se moglo učiniti za minutu. Još uvijek hodočasnici se bore s vozilima, stalcima sa suvenirima na nogostupu, slušaju prebrzu vožnju nekih neodgovornih dečkiju, preglasnu glazbu iz vozila, radnji...

Oprostite, nešto sam previše oštro počeo. Vratimo se mi komarcima. Prošle i prijašnjih godina molili smo odgovorne da im stanu na kraj. Nisu nam izišli ususret. Desetci i desetci tisuća u ovo vrijeme prolazili su tada našim mjestom. Sve je bilo uzalud. Ove godine sve je bilo drukčije. Ne zbog tih desetaka tisuća. Ne vjerujem, stoga, da će se i dogodine nastaviti to drukčije postupanje. Moram zato priznati da mi je žao komaraca. Nisu trebali nastradati ni ove godine, ako već nisu prijašnjih i ako možda ne će slijedećih. Budimo barem iskreni.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 33, Čitluk 1996., str. 2.

Osobno