Print Friendly, PDF & Email

On zna što je bitka. Ona krvava. Svojoj domovini darovao je najljepše godine. I nije mu žao. Darovat će i još ako bude potrebno.

Sjedio je danas u jednom našemu općinskom uredu. Dolazi ovdje već tri mjeseca. U početku je izgledalo sve jednostavno. Ništa nije tražio izvan zakona. I oni su to znali. Ipak su mu kroz sve to vrijeme govorili da će sve brzo biti gotovo, budući da je on vojnik. Smetalo ga to. Ako je sve po zakonu, zašto on kao vojnik mora uživati neke povlastice. Znao im je to reći. Gledali su ga odsutno. A vrijeme je prolazilo, kao i njegovo strpljenje. Nije mogao podnijeti da mora doći toliko puta zbog onoga što se završi u petnaest minuta.

Danas su mu rekli da malo pričeka. Otići će po osobu koja je dobila izričitu naredbu da već jednom riješi njegov zahtjev. To joj je uostalom i bio posao.

Pogled mu je išao kroz prozor. Slika poznatoga gradića. Dopodnevna vreva. U pojedinim cjelinama zgrada zapažao je ostatke turskoga vremena. Druge su odisale austrougarskim ugođajem. Treće su nosile sivilo jugoslavenštine, prve i druge bivše države. Četvrte su bile izgrađene novcem zarađenim negdje vani. Tako puno života na tako malom prostoru. Smučilo mu se. Ali i stvarnost je zapetljana, prošlo mu je kroz glavu.

Sjetio se da su u božićno i novogodišnje vrijeme mnogo pričali o miru. I svatko je sebi davao za pravo nešto reći. Miješali su se crkveni ljudi i političari, vjernici i nevjernici, bogobojazni i lopovi, komunisti i čestiti ljudi... Mnogi od njih ne znaju što je to bojište, ni što znači zepsti za svoju domovinu.

Ipak, najviše ga je zasmetao dolazak tuđih vojnika u njegovu domovinu. Bahato su nahrupili sa svih strana govoreći da donose mir. Što je onda on radio svih ovih godina? Drugi su već otprije bili tu. I po najblažim mjerilima nisu bili ispunili ono što se tražilo od njih. To ih ipak nije smetalo da prebojaju svoja vozila, preobuku odore, nazovu se drugim imenom i nastave po starom. Što to nije pravedno, nikoga nije bilo briga. »Interes«, viknuli bi svjetski moćnici. Podrazumijevalo se da je njihov, ne naš.

Tuđi vojnici došli su u ime raznoraznih svjetskih udruga. U nekim njihovim dokumentima piše da svaki narod ima pravo na samoodređenje, pomoć kada ga napadnu i bla, bla, bla... Kroz sve ovo vrijeme oni te dokumente uopće nisu primjenjivali na naš slučaj. Najprije su dopustili da zlo u jednom narodu iziđe van i napadne sve druge narode. Kasnije nisu učinili ništa da žrtva preživi. Kada su uvidjeli da bi ona to mogla postići, nametnuli su mir. Proračunato i bezdušno stavljen je poklopac na lonac koji vrije. Nije se htjelo razmišljati o tome da je taj lonac potrebno skinuti s vatre.

I sada su oni tu. Vojnici nekih drugih naroda. Ali i mi smo tu. Vojnici svoga naroda.

Oni prvi pokušat će nam nametnuti svoje vrijednosti. Govorit će nam o tome kako se kod njih ne ratuje, kako su oni civilizirani narod. U isto vrijeme umirat će od droge, alkohola, tonuti u blato prezira prema svima drugima. Govorit će da su oni veliki narod. Zanimljivo. To znači da bismo mi za svoj narod trebali reći da je mali. Nipošto.

Mi im se moramo suprotstaviti. Ali ne oružjem, nego duhom, svojim samopoštovanjem. Nas povijest nije mazila i imamo veće pravo na postojanje, nego mnogi drugi. Znali smo i u teškim vremenima opstati kao narod. Osim toga, duhovno smo zdraviji od mnogih drugih. Kod nas se još provodi pravda i osjeća žeđ za njom.

Oni će otići kao i oni koji su nas kao zavojevači pohađali kroz povijest. Nu, nemojmo im biti neprijateljski raspoloženi. Naučimo ih da nas cijene i da odavde odu kao naši prijatelji. To će biti naša najveća pobjeda, a poraz svih besramnih politika.

I još bi mnogo toga on razmotrio u svojoj glavi da ga nije prekinuo njihov ulazak. Dolazili su ljudi koji su trebali samo raditi svoj posao i sve bi bilo sređeno. U njihovu društvu bila je i gospođa koju je poznavao još iz onoga sustava. Jednako kao i prije bila je napadno namazana i puna dosade na licu. »Vaš zahtjev još nismo riješili« - procijedila je hladno kroz svoje zube. Ni pozdrava, ni riječi isprike, ništa. Nije važno što su mu rekli da će danas sve biti gotovo i da samo ova gospođa treba sjesti petnaest minuta i završiti svoj dio posla. A on je za nju i slične sjedio satima i satima u hladnim rovovima, jurišao na puščane cijevi, gazao po zemljištu punom mina. Za nju to ništa ne predstavlja. Osjećao je kako osjećaji postaju jači od njega. Više nije mogao izdržati. Htio je vrisnuti i porazbacati ovaj prokleti ured i ljude u njemu. Dosta s njima, bubnjalo mu je u glavi. I oni kao da su nešto osjetili. Nastao je muk. On je ustao i uhvatio rukama za prvu stolicu. Slučajno je bila okrenuta prema prozoru. U taj tren vjetar je zanjihao zastavom, onom pod kojom je bio spreman da ga pokopaju. Ukočio se. Ona ga je gledala. Nije ju htio uprljati. Stolica je pala iz njegovih ruku. »Doći ću opet sutra« - rekao im je odlučno i izišao pun dostojanstva. Nijemo su ga gledali, nijemo su se gledali.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 30, Čitluk 1996., str. 2.; Hrvatsko slovo, II, 51, Zagreb 1996., str. 13.

Osobno