MIROTVORCI
- Detalji
- Kategorija: Periodika
- Objavljeno: Petak, 20 Travanj 2001 16:07
- Hitova: 583

Miljenko Stojić, Ta vremena, K. Krešimir, Zagreb, 1995.
Piše: Žarko Milenić
Knjiga Miljenka Stojića (Dragićina, 1960, Bosna i Hercegovina) zbirka je eseja što ih je ovaj autor objavljivao u posljednje tri godine u više listova i časopisa. Stojić je prethodno objavio dvije zbirke pjesama, a bavi se prevođenjem.
U predgovoru ovoj knjizi, posvećenoj »svima onima što se u ova teška vremena časno boriše za domovinu« Stojić ističe kako mu se za »opisivanje svoga vremena« (…) najprikladnijim učinio naizgled jednostavni jezik. Pri tome pravilno zaključuje da se istina »krije u jednostavnosti«. Tako se svećenik Miljenko Stojić (živi i radi u župi Međugorje) svojim čitateljima obraća kao s propovjedaonice razumljivim i jednostavnim jezikom. Ova knjiga nije obimom velika (sedamdesetak stranica) ali zato mnogo daje, ona je izvor mudrosti. Jedan od recenzenata dr. Dubravko Jelčić izvrsno uočava kako je Stojić znao »svoje refleksije izraziti u zgusnutoj formi, napetim rečenicama i dojmljivim izrazom.«
Sve što se s Isusom dogodilo bilo je po zakonu. Je li govorio da je Bog, je li liječio ljude, pomagao im na razne načine? Jest! Jesu li židovski poglavari odlučili da to nije po zakonu i da zbog toga treba ispaštati? Jesu! I što se tu još ima dodati? Ništa, osim da su i tuđinci sudjelovali u svemu stvarajući privid ozbiljnosti i zakonitosti. A, ipak, mnogo toga treba dodati, otići s onu stranu prividnosti.
Isus je bio uvjeren u svoje poslanja pa je četrdeset dana boravio u pustinji pripremajući se za skori javni nastup. Potpuno svjesno je završio sa svojim skrovitim životom i pošao propovijedati ljudima, izložiti se njihovu obožavanju i gnjevu. Nisu ga pratili ni poglavari, ni novinari, ni itko sličan. Nitko nije išao pred njim proglašavajući njegov dolazak, izuzev proroka koje su ionako počesto držali čudacima.
Miljenko Stojić, Paljenje svijeće, ICMM, Međugorje, 1998.
Piše: Stanko Bašić
»Novi zamah vjere ili potvrde prijašnjeg stanja nije doći u Međugorje i kraj drvenog križa upaliti svijeću. To tek ima smisla ako će ovaj postupak slijediti i naša promjena ponašanja. Boga se ne može ničim potkupiti. On je potpuno pravedan. Zbog toga nam ne dopušta negdje se sakriti, tako jednostavno skinuti odgovornost sa sebe. Želi nas imati za prijatelje i suradnike. Podrazumijeva se da treba zaslužiti doći na taj položaj. Put nije težak: potrebno je samo upaliti svijeću u svome srcu. Svojim sagorijevanjem osvjetljavat će naš put i put drugih ljudi oko nas.«