Kada je nedavno u polemici oko kazališnoga plakata jedan zbunjeni hrvatski intelektualac uspio ustvrditi da Crkva i kazalište nikada nisu bili bliski, morao sam preko volje podsjetiti da su najveći dramski pisci starije hrvatske književnosti s juga i sjevera, dotično Držić i Brezovački, bili – svećenici, kao i to da je moderni europski teatar nastao na oltaru Katoličke crkve. Dobro to zna i spomenuti intelektualac i njemu slični, ali im je zgodno posegnuti za svime što koristi njihovu svjetonazoru, pa makar iznevjerili povijesnu istinu. A povijest govori da su svećenici, prirodom stvari, kao najučeniji ljudi svoga doba i mnogi od njih nadareni pisci, u znatnom broju pridonosili razvitu hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta, pa kada čovjek danas lista knjigu »Znameniti Hrvati« objavljenu u vrijeme tisućite obljetnice Hrvatskoga kraljevstva – na svakoj stranici nalazi jednoga, dva ili tri svećenika koji su ostavili trag u književnosti, znanosti i politici. Navlastito su tu zastupljeni pripadnici crkvenih redova: benediktinci, franjevci, dominikanci, pavlini, isusovci i drugi. Franjevci u hrvatskoj književnosti zauzimaju visoka i najviša mjesta, od vremena kada je Pavao Šibenčanin zapisao potresnu Šibensku molitvu, preko Kačića i Grge Martića do naših dana.
Od druge polovice 19. stoljeća svećenici su sve manje nazočni u svjetovnim temama i u svijetu književnosti uopće, na stanovit ih se način i na ovom području sklanja u sakristije, prešućuju se u 20. stoljeću i najnadareniji, posebno u drugoj polovini toga stoljeća pod komunističkom diktaturom – kako u Hrvatskoj tako i u Herceg-Bosni. U javnost im ne daju, njihova je poznatost svedena na uske krugove, baš kao što prolaz nemaju ni laici, hrvatski katolički pisci poput Nikole Šopa koji nalazi inspiraciju u sv. Franji i njegovu učenju.
Pri svršetku toga razdoblja stvari se popravljaju: budući književnik Miljenko Stojić putnik je na brodu Galeb, istom onom na kojemu je plovio i Miroslav Krleža. Doduše, mladi Stojić ne plovi s Titom niti pije viski u salonu, a i Galeb je na izdisaju pa prevozi još samo nevoljne regrute jugoslavenske armije iz Pule u Rijeku i drugdje, a vojnici se guše u potpalublju i moraju daskom razbijati okno da prežive. Opisao je to na svoj način fra Miljenko Stojić u jednoj od svojih novijih knjiga pod naslovom »Halo, ovdje Herceg Bosna« gdje su tiskani eseji koji na gorak i duhovit način govore o suvremenim zbivanjima u Herceg Bosni i Hrvatskoj, o toj jednoj zemlji i jednom narodu razdvojenom opakom rukom povijesti, o osobama i događajima u prvom i početkom drugoga desetljeća ovoga stoljeća, s reminiscencijama iz 20. stoljeća koje i dalje opterećuje, ožalošćuje i uzbuđuje našu sadašnjost. Inače ponizni fratar Miljenko Stojić pretvara se s perom u ruci, odnosno tipkama pod rukom, u hercegbosansku verziju Aretina koji ne štedi nikoga, ironičan, ponekad i blago sarkastičan, točan i odvažan kao Luka Ibrišimović. Njegov je kut prirodan hrvatski kut, njegovi su »junaci« svi koji rade o glavi Hrvatima, hrvatskom jeziku i hrvatskoj uljudbi, ali se isto tako zgranuto pita zašto je ruka samostalne hrvatske države tako tanka, suha i ravnodušna.
Od spomenute epizode s Galebom koji je trunuo pred njegovim očima deset mjeseci i koji se čuveni brod sada renovira, kažu, zajedno s tlapnjama o jugosferi, od te epizode dakle do danas prošlo je mnogo godina i kotač se povijesti okrenuo glasnim štropotom, a fra Miljenko stasao u teškim okolnostima Domovinskoga rata kao dušobrižnik hrvatskih vojnika, ali usporedo i kao pisac, pjesnik i prozaist, pa se može reći da danas spada u red najzanimljivijih hrvatskih književnika. Rat je još trajao kada mu je objavljena prva zbirka pjesama, a rat je naravno u njoj, i patnje i žrtve, nevolje proviđene svjetlošću koja obasjava mladoga fratra spoznajom o sebi i zbilji koju sažima u riječima »Tu sam gdje jesam«... i ostajem unatoč svemu, ukotvljen u ovom čvrstom narodu vjernika i na ovom čudesnom planetu obavijenom sferama pitanja bez odgovora, bez vjere besmislenih. Odjek je dobar i Stojić nastavlja u ritmu svake dvije ili tri godine s novom zbirkom pjesama, sve sigurniji u sebe i vrijednost pjevanja sebe makar nikad posvećen samo sebi, vlastitom stihotvorstvu i svjetotvorstvu nego pjesmi otvorenoj svijetu iz kojega dolaze poticaji i burkaju osjetljive duše, pa svoju osjećajnost posreduje i vraća istome svijetu u poetskom obliku. Usporedo, fra Miljenko angažiranom prozom na stanovit način nadopunjuje svoju liriku koja se i sama drži prvenstveno krajolika srca ali i zbiljskih krajolika na način da čitatelj ponekad zaboravi autorovu odoru, što je dobro. Uostalom, u jednom razgovoru fra Miljenko i sam kaže: »Mnogi misle da ću pisati u skladu s: Bože ti me voliš, ja te volim«. Nije to ironiziranje astralne duhovnosti nego pjesnički hodogram na tragu utemeljitelja reda kojemu Stojić pripada, ona zagrljenost s prirodom i svim stvorenjima pa naravno i ljudima, s brdom iznad Međugorja odakle je ravnicu promatrao i mladi Antun Branko Šimić. Fra Miljenko Stojić nadograđuje taj poetski svijet iskustvima hrvatske sudbine i u toj socijalno-povijesnoj dimenziji sličniji je Kranjčeviću nego Šimiću jer svoje osjećaje, impresije i misli bilježi stihovima koji se rimuju s njegovim narodom. O toj dimenziji svjedoče i naslovi nekih zbirka poezije, poput vrlo indikativnog »Dobro jutro, kolonijo«.
Obraća se naš suvremenik svima: pokojnim, ubijanim predšasnicima ne samo širokobriješkim, živim svojim odraslim sunarodnjacima ali i njihovoj djeci. Nakon paljenja svijeća i Raspretavanja vatre, autor spušta dlan na dječju glavu i piše za najmlađe svojevrsne prstenaste romane kao što su »Računalko« i »Mirkove priče«, opsjednut – na pozitivan način – novim tehnologijama čiju je vrijednost shvatio prije ostalih iz svoga okružja jer on je i moderni franjevački novinar osim što je teolog i književnik. Mnogim pristašama pera, olovke i najdalje pisaćega stroja vjerojatno je bio čudnovat u toj upornosti dokazivanja da poruke Evanđelja i Internet itekako mogu zajedno. Prenosi to i djeci, pa usporedo piše o tajnama ukazanja u Međugorju i tajnama računalstva. Za djecu ne piše o Mirku i Slavku nego o Mirku i dječaku Dragi, s tim da Mirko ne lovi tanad nego je Mirko – anđeo. Ni manje ni više, ali je Mirko i autor osobno koji ono što želi reći mladima zaogrće u bestjelesna bića, ali i posve tjelesna bića današnje hercegovačke djece i njihova svakodnevlja.
U svemu, naš neobični fratar već je čvrsto utkao svoju darovitost u suvremenu hrvatsku književnost, ostajući isto tako čvrsto duhovnikom, držeći se one svoje da svećenik treba prvenstveno biti odan svojemu poslanju a koliko će se baviti kulturom i znanošću – ovisi o darovima koje mu je Bog dao. A njemu je Bog doista dao.
Hrvoje Hitrec
Tribina Stopama mira, Zagreb, 14. ožujka 2013.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 29. ožujka 2013., str. 17.; hrsvijet.net, 23. travnja 2013.