Godinama pratim književni i neknjiževni rad fra Miljenka Stojića, njegovu prozu, pjesnička djela, njegove britke kolumne koje čitam na portalima, nježne i poučne knjige namijenjene djeci, pratio sam njegove medijske pothvate međugorske, vicepostulatorske širokobriješke, vodio ga u bilješkama kao čovjeka koji je bio pionir informatičke revolucije u franjevaca, barem na ovim našim hrvatskim prostorima. Ministar informiranja u Vladi Kraljice Mira. Neobičan čovjek, svakako, putnik kroz vrijeme koje nije kronološki poredano, pa se u njegovim djelima susreću sadašnjost i svagdašnjost s ljudima i događajima iz bliskih davnina, zvuk zvona ili boja ruže dozivaju uspomene na one kojih više nema, miris kave i cigareta na druženja u kojima se raspredaju hrvatske sudbine, sjećanja na užase svršetkom onoga rata koji je donio jugokomunizam i stradanja, i ovoga nedavnog devedesetih kada je fra Miljenko Stojić kao dušobrižnik naših vojnika bio izravnim svjedokom hrabrosti hrvatskih mladića. I tako sve do danas, kada autor sjedi pokraj Matoša na zagrebačkoj klupi i kaže u pjesmi: »E moj Matošu, stiglo nas tvoje vrijeme i tvoje pjesme, znam da bi ti htio da je drukčije, ali nije.«

I nije, koliko god se lakše diše, nije jer na Hrvatsku i nadalje vrebaju sile zla, a onaj dio hrvatskoga naroda koji živi na prostoru hrvatske povijesne baštine, u Herceg Bosni, mora se teško tući za svoju ravnopravnost, za svoju kulturu i svoj jezik. Sve to prati fra Miljenko Stojić, ne libeći se ni najtežih tema, nazivajući zbivanja i ljude pravim imenima, osjećajući na tanani način angažiranog pisca i pjesnika što doista misli narod. Pa kada se skupi dovoljno kolumna, ukoriči ih, te nastaju knjige poput »Podno križa«.

I opet jednom u povijesti franjevci su ti koji stoje uz narod i drže ga za ruku, drže ga na ramenima, opet se uzdižu novi Buntići i Martići protiv nevolja i očaja, daju svome djelovanju dah modernosti u koju je i nadalje utkana baština iz koje crpu iskustvo i mudrost, a svoja djela, poput fra Miljenka Stojića, uranjaju u prošlost da se ne zaboravi kako je nekad živio hrvatski čovjek na hercegovačkom kršu, kako se uzgajao i pod žandarskim batinama i puškama krijumčario duhan, kako su stradali mladi domobrani, kako je ubijala Ozna a potom Udba likvidirala Hrvate i u tuđim zemljama kamo su otišli za kruhom. Knjigu pripovijesti »Propetlje« držim najzanimljivijim Stojićevim proznim djelom, a novu njegovu zbirku pjesama »Stopu po stopu« vrhuncem – za sada – pjesničkoga opusa koji se počeo rađati još u ratu, prolazio različite faze i s vremenom se od kranjčevićevske težine dovinuo do lakoće protkane ironijom. Ne okrećući glavu od svijeta, Stojić je sve više zagledan u sebe, smisao svoga postojanja i traga koji će ostaviti, ako Bog dade, pa u razvrstavanju na dobre i loše stavi svoga slugu, hercegovačkoga pjesnika i fratra na stranu dobra, ne samo po dobru koji daje ljudima kao svećenik i tješitelj, nego kao autor, kao pisac. Kao pjesnik. U pjesmi »Puca vrijeme«, Stojić u ritmu brojalice povjerava stihu svoj radni dan: »Jutro, molitva, računalo, knjige. Podne, ručak, šetnja, rad. Večer, vijesti, dopisivanje, počinak... Među mojim prstima kao porculan puca vrijeme.«

Vrijeme koje uporno šumi kroz prste, godine koje prolaze i starost postaje slutnjom, doduše još dalekom. No, ne kaže pjesnik da je starost na obzorju, pjesnik kaže »kosa na jesen mirisati je stala« i to je ta čarolija koju nazivamo poezijom. Pronaći melodiju, pronaći riječi i slike koje dosežu novu realnost, brusiti bisere a biti u današnje doba svjestan da malo tko čita i pitati se ima li smisla biti sijačem riječi, hoće li ih ljudi razumjeti ili su im čak, veli Stojić, možda i prijetnja. Ne samo u nas. U pjesmi »Jedno jutro u Vatikanu« ne osjeća se fascinacija znamenitim mjestom nego mrzovolja turističkom gužvom i uzaludna potraga za pjesništvom koje nikoga ne zanima. I na svršetku pjesme stih »Protjecalo je jutro u Vatikanu kao film u provincijskom kinu«. Tako pjeva Miljenko Stojić, hodočasnik potpuno različit od očekivanih ushićenja, bliže Bogu u hladu kuće s breskvama na stolu kada se, citiram, »jedno lijeno popodne vuče, sjećaš se raznih soba i mjesta, dobivenih i izgubljenih bitaka, sve si to ti i nisi, sada i uvijeke«, piše pjesnik u strofi koja završava stihom »stopu po stopu, sjećanje po sjećanje«. Te riječi, stopu po stopu, stavio je fra Miljenko i u naslov zbirke pjesama, a meni je reći da se Stojić stopu po stopu zadnjih desetljeća pretvorio u pjesnika dostojnog velike pozornosti, da je njegov slobodni stih ispisan slobodama koje sebi dopušta nevezan rimama i habitom, vezan i povezan samo s Bogom i Božjim narodom, s rodnom grudom kojoj pripada, tom hercegovačkom nebu i bistrini koja ga je odnjihala, a iskustva mladosti i zrelosti naučila da mora biti djetinji dobar i lisičji lukav.

I na kraju, dopustite mi autoplagijat. Na predstavljanju jedne knjige fra Miljenka Stojića prije nekoliko godina rekao sam da autor angažiranom prozom na stanovit način nadopunjuje svoju uzbuđenu liriku koja se i sama poglavito drži krajolika duše ali i zbiljskih krajolika društvenih i političkih, na način da čitatelj ponekad zaboravi da je autor redovnik. Svjestan te »zamjerke«, Stojić u jednom razgovoru odgovara: »Mnogi misle da ću pisati u skladu s: Bože ti me voliš, ja te volim«. Nije to ironiziranje nabožnih pjesnika, nego pjesnički hodogram na tragu utemeljitelja reda kojemu fra Miljenko Stojić pripada, ona zagrljenost s prirodom i svim stvorovima, s ljudskim sudbinama, s kamenom i brdom iznad Međugorja s kojega je svijet promatrao još mladi Antun Branko Šimić.

Gospođe i gospodo, hvala na strpljenju, a fra Miljenku čestitam još jednom, s nadom da za svoj šezdeseti rođendan ne će zaboraviti napisati pjesmu, kao što je zaboravio na pedeseti.

Hrvoje Hitrec

Predstavljanje, Zagreb, 25. travnja 2017.; hkv.hr, 27. travnja 2017.; hrsvijet.net, 29. travnja 2017.