Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić, Kapaju sjene, Naklada DHK HB – K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.

Piše: Antun Česko

»Bez straha ćeš tada kročiti svojim/ 
putem,/ i noga ti se ne će spoticati.«
(Izr 3, 23)

Zbirka Kapaju sjene, najnovije djelo u nizu brojnih radova raznovrsne literarne etiologije što ih je dosad objelodanio poznati hrvatski književnik Miljenko Stojić, već naslovom znakovito upućuje na zatvaranje jednoga od životno-stvaralačkih ciklusa. Izišla u travnju prošle godine u nakladi dvaju izdavača (DHK HB i K. Krešimir, Mostar – Zagreb), donosi lirske meditacijske zapise autora pedesetogodišnjaka. Pa se i doima, nedvojbeno, svojevrsnim plodom njegova kreativnoga i iskustvenog zrenja, jednako kao i intuitivno otisnute neke pojedinačne, za to životno raskrižje, ili možda završne, globalne matrice.

Jer, i dosad prepoznatljiv po svojoj lirskoj kontemplativnosti poetskoga diskursa, Stojić kao da je ovdje, u ovom sabranom stihovlju, za trenutak zastao u svojemu misijskom prolaženju od postaje do postaje na životnoj putanji između prostranstava ovozemaljskih, dokučivih, i onih nebeskih, možda dostižnih.

Zrelost toga osvrnuća za sobom i pred sobom očituje se prije svega već na prvomu susretu, pri samo površnom, usputnom listanju stranicama ove tvorevine. Sa svoja četiri ciklusa (12 + 12 + 14 + 13 pjesama) i s 51 pjesmotvorom nameće se ona čvrstoćom i funkcionalnošću strukturacije, ali, jednako tako, i dojmom o taksonometrijskoj preciznosti iskonski neposrednoga preslikavanja tih stihom zaustavljenih trenutaka pjesnikova osobnoga – i bitka i bića.

*

Prvi ciklus, toliko znakovito naslovljen s »Vrijeme zri«, sugerira pjesnikovu zaustavljenost, gotovo zatečenost zbivanjem, dok promatra distanciran kako upravo pred njim, na dohvat ruke, u hitnji prolazi vlastita mu stvarnost. Promiče ona, u kadriranim, odsječenim fragmentima nipošto tuđega, nego njegova života tek sada, tako iz daljine, posve prepoznatljiva.

Uvodna pjesma, O vremenu i ljudima, pjesnikov quo vadis na toj križnoj postaji, otvara pozornicu za igrokaz o vlastitom bitku: »Razmišljao sam, naravno, o vremenu, o ljudima,/ mijenjao radiopostaje i tražio nešto smirujuće,/ čemu se neprekidno i bezrazložno kupati u blatu.« (O vremenu i ljudima, str. 7.) Teku ostali pjesmotvori jedan za drugim: Sat – iz visine, iznad prolaznosti, kao i pjesnik nepokretan, otkucava prolaženje drugima; U Zagrebu oko pola dvanaest u mjesecu studenom 2006. – stari češki tramvaj, Trg bana Jelačića, kumice na tržnici, luk, peršin, siromasi: fragmenti, fragmenti... u prolasku; Usud – krugovi života širi i uži, pa najuži, s djetetom i knjigom mu u ruci; Oni su otišli, U suton sjene, Opasnost – odlomci promiču, vlastiti i tuđi, u konačnom odlasku, nepovratni...; Prkos – uzdignuće samo za tren nad tu površinu protjecanja što ništi: »Danas je dan traženja, izgubio sam se,« i na koncu pjesme nalaženje snage za trajanje: »(...) svjetla se u gradu pale, mome i tvome gradu,/ prkosan zamah ruke i krjepak korak, tamo nekamo.« (Prkos, str. 17.); Prolazim, Suza, Ime pjesme – osvještenje su o vlastitom bitku kao zaključak na kraju ciklusa s ovih dvanaest pjesama što bilježe naizgled tek posve običnu stvarnost, sadašnjost svakodnevlja.

*

U drugom ciklusu, »Tvojom i mojom ulicom«, posvemašnjem antipodu prvomu, a jednakom mu gabaritima, u dvanaest stihovnih nakupina prošlost se pretače kroz bljeskove svijesti u podsjećanju na spoznano ili proživljeno. Uvodni Ujaci rekapitulacija su maglovite povjesnice u metafori ulice – pjesnikova svetoga mjesta djedovskoga bitka i bivanja: »Lomila se stoljeća,/ oni su stajali,/ na vjetrometini,/ sami,/ s križem u ruci,/ u budućnost zagledani.« (Ujaci, str. 23.) Oči, Revolucionari, Bilonjuša, Sudišće, Na Radimlji, ovih godina – pet je u nizu telegrafski kratkih zapisa o stratištima, našima i svjetskim; od Domovinskoga rata, Drugoga svjetskog pa tamo daleko sve do Bastilje: »Tamni je noćni sat i psi neumorno zavijaju,/ niz ulicu netko umotan u daljinu odlazi.« (Revolucionari, str. 26.); Voljeli smo, Dugo, Dobra večer, Žao mi pjesnika, Oni prolaze – u još jednoj ogrlici od pet pjesama izmjenjuju se jedna za drugom tek konstatacije, ogoljeli podatci, gotovo bešćutno poput novinskih izvješća nanizani, ali se ipak, u zadnjemu distihu, obznanjuje i novi početak: »Tvojom i mojom ulicom prolaze žene i djeca./ A proljeće je, a ljeto je, a jesen je, a zima je.« (Oni prolaze, str. 34.) Završna pjesma, Nemoj, Bože..., izravni je zaziv Svevišnjega da okonča tu krvlju, suzama, patnjom pisanu prošlost, jer: »Svanulo je novo stoljeće, čak tisućljeće (...) Nemoj, Bože,/ da opet ostane samo nada.« (Nemoj, Bože..., str. 35.)

*

»Sutra je ponovno dan« još je jedan, treći odjeliti ciklus ovoga jobovski strpljivoga nabrajanja koraka u hodu tvrdom zemljom. No, i opet vremenski obrat, za razliku od prethodna dva, u 14 pjesmotvora okreće se pjesnik budućemu, mogućem, pa i željenom, postajući osobnijim. Uvodna pjesma, Ako ovom olovkom mogu..., raskriva više onu drugu, dosad uglavnom tajnu stranu bitka. I time čini jasnijom pjesnikovu dotadanju, ponegdje gotovo nametljivo nejasnu, distanciranost od životnoga tijeka što ga bilježi gotovo reporterskom točnošću viđenoga. Riječ je o jačem otvaranju prema izvorištu unutarnjih vibracija Stojića čovjeka u samoći svojega duhovnoga bitka – od života otuđenoga, od sebe zapostavljenoga kako bi mogao služiti drugima: »U kasni večernji sat,/ negdje u osami bdiš. (...) Uzimaš list papira, mirno počinješ pisati:« (Ako ovom olovkom mogu..., str. 39.)

Ovaj meditativni govor što slijedi u 12 kaskadnih stihovnih nakupina iskren je lirski memento na vlastito stvaralaštvo, gdje je pjesnik sam, okrenut k sebi, jedini sudionik, početak i kraj svega što je zapisao, ovjekovječio; jedini suočen sa svojim životnim zavjetom i njegovim smislom, kao u pjesmi U zadnje vrijeme: »Razmišljam: Kamo se moj život uputio?/ Teško pitanje za pedesetogodišnjaka,« (U zadnje vrijeme, str. 44.) Ili još neposrednije, u posve neutralnoj, trećoj osobi, kao da je gledano očima drugoga – u Hodočasniku: »Negdje tamo daleko iza usnulih brda,/ ostavio je svoj dom i svoje snove,/ danas više ništa nema osim štapa,/ osjećaja zajedništva s nepoznatima.« (Hodočasnik, str. 50.)

Iz pjesme u pjesmu, iz stiha u stih traju dionice ovoga lirskog dijaloga, a zapravo monologa, sa sobom pjesnikom, začetim u drugoj od njih po redu s naslovom Zidar. Tu se do materijalizacije jasno pokušava raščlaniti značaj pjesničkoga »posla« u gotovo raspravi, traktatu, kako bi se definirala vrijednost te, možda (jer to upravo sugerira gorljivost zauzimanja) jalove zamjene za život, njegova tek surogata i puke obmane: »Okanite se govora da sam pjesnik, molim vas,/ ja sam tek prašnjavi zidar na svome poslu (...) kuću mi je, naime, sagraditi i tu odustajanja nema.« (Zidar, str. 40.) Jer, Stojić čovjek, ali jednako kao i Stojić svećenik, sudbinski izjednačeni na zajedničkom putu, iskusio je: najviše i jedino u tome može biti svoj, i sam se prepoznati takvim bez posrednika, bez zrcaljenja u drugima i pod maskama za druge, kako to zaključuje (moguće i opet kao samoutjehu) u pjesmi Neka, neka: »Da nisam pjesnik,/ moj bi životopis sličio rijeci u nizini (...) najbolje je kad si sa sobom,/ a okolina, neka joj bude kako joj se hoće.« (Neka, neka, str. 41.)

Ipak, osuđenost na bitak, onaj izvanjski, diktira nove korake i nove postaje – u nizu pjesama: Ta i bilo je već davno vrijeme, Dolazak tih, priča duga, Slika broda, a nadasve Putujem, gdje je nakon kratke dileme, predaha na prašnjavome putu života, opet samo putnik, remeta, na svojemu misijskom koračanju: »Opet je preda mnom put (...) ostavio sam iza sebe uobičajeni život,/ ja putujem, čujete li, ljudi, ja putujem.« (Putujem, str. 46.) A onda, iza snovitih trenutaka samotne svoje samoće, slijedi Noćas je, kažu, Nova godina – rasvjetljuju se novi obzori, novi dani, pa zatim Naša pjesma, Vino na stolu – što sve eruptira u središnjoj, amblematskoj pjesmi ovoga ciklusa, u Materinoj riči. Srž je tu progovorila samoga pjesnikova bića, jezik predaka šiknuo je u vrutku samoga iskona, poput Ujevićeve »zublje u dnu noći«. Kaplje su to vode i svjetlosti na žednom zastanku Stojića hodočasnika: »Nemilice su ukrali materinu mi rič,/ pretvorili me u tuđinca samome sebi (...) Materina rič zove, opominje, moli,/ tio i kradom otvaram svoja vrata,/ moja se nutrina raduje, ja još šutim.« (Materina rič, str. 49.)

I tada, na toj sretnoj postaji, nakon što je prozborila snaga iz samoga korijena bića, ciklus se zatvara u završnoj pjesmi Nas troje: u svetištu najdublje intime zbiva se čin razotuđenja – okupljene su one spasonosne sastavnice za pjesnika mogućega, i zasigurno jedinoga, nanovo nađenoga identiteta: »(...) ulazi čovjek, nazočnost sa sobom nosi,/ i opet nas je troje: olovka, papir i ljudi.« (Nas troje, str. 52.) Dakle, konačno, nanovo ljudi kao jedinstvo u mnoštvu, u snazi kolektiva prebrođena samoća.

*

I, kako i pjesnik to reče, »vrata« u najintimnije prostore otvorena su: četvrti ciklus, »Je li to ona«, dubok je i u zbirci konačan poseg u tajnu srž samoga mu bića. Okupljeno je tu sad sve ono probrano što ostalo je neokaljano za stopalima, nepogaženo na prašnjavome i kamenitom putu hodočašća Stojića i čovjeka i misionara ujedno. Jer, kako to kaza psalmist: »O, Jahve, ne gordi se moje srce/ niti se oči uznose./ Ne idem za stvarima velikom/ ni za čudima što su iznad mene.« (Ps 131/130, Hodočasnička pjesma. Davidova)

Trinaest pjesmotvora okupljeno je i spregnuto, s vidljivim naporom, u brižno zatvorenu cjelinu, i to uvodnim graničnikom – Uzmi olovku, Bože – i završnim – Škrinja. U ovomu ciklusu, nasuprot prije svega prvomu i drugom, do krajnosti je skoncentrirana uznemiranost na ovomu zastanku pred odlaskom u novu neizvjesnost.

Već prva pjesma, kojom se otvara, ali jednako tako skrbno i zatvara (strepnja zbog mogućega ponovnoga gubitka?) strukturna školjka, nosi ustreptalu dilemu o bilanci i vlastitoga života i stvaralaštva: »Po godinama mojim prah polako pada (...) samo, vrijeme se ne može zaustaviti,/ čak ni u zbirkama, onima meni najdražima,/ sve su to tek krhotine životnih saznanja,« (Uzmi olovku, Bože, str. 55.). A završna pjesma, i ciklusa i svekolike zbirke? I sama je duboko aluzivna u imaginarnoj slici pjesnikove sudbinske rascijepljenosti na dva usporedna života.

Svih 11 ostalih u ovaj strukturni circulus vitiosus zatočenih pjesama ispunjeno je toplim monološkim reminiscencijama na samoj granici lamentacije. Isprika za došašće, Badnja večer, Pokrajnji oltar, Sijedi pramen kose – čvrsto je prigrljeni blok koji nosi najskrovitije povratke u prostore i vremena obiteljske zajednice sa snažnim naglaskom na crkvenim blagdanskim ugođajima, što se nižu aureolom tihe sjete okupljeni. Jer, kako i sam Stojić reče: »Privlači taj pokrajnji oltar u dnu srca,/ svake minute, dana i godine.« (Pokrajnji oltar, str. 58.) I uz tu mitemsku metaforu oltara, zasigurno jedino utočište njegova bića, ali i strukturacijsko uporište cjelokupne ove pjesnikove tvorevine, u krajnjoj će se interiorizaciji naći i opet, što drugo, nego majka – ona neodvojiva gradbena sastavnica Stojićeva jastva: »Zamišljeno ulicom idem,/ iznenada u očima mi bijesnu/ sijedi pramen kose,/ o, Bože, je li to ona?!« (Sijedi pramen kose, str. 59.) Istodobno, taj globalni mitem ovoga poetskoga univerzuma neodvojiv je i od sudbine njegova bitka; čak je, štoviše, nositelj sindroma nikad razriješene osobne dileme o izboru vlastitoga životnog poslanja: »Tek sada razumijem tvoje pitanje:/ – Što će biti od tebe, sinko?/ Ti si gledala moj nemir,/ ja sam gledao svoj svijet,/ i razumjeli se nismo.« (Ibid.) Nedvojbeno, to je u cijeloj zbirci ono stožerno mjesto gdje je iskreno, do bolne samosvjesnosti, iskazan sam klimaks pjesnikove drame postojanja. Pa time, moguće je, i njegova osobna katarza?1

Sljedeći blok od sedam pjesama – Oblik riječi, Izvor, Jesen je ušla u moju sobu, Podvlačim crtu, O vremenu, Adresar, Sjećanje – u mnogomu je tek sekundaran odjek siline emocija prethodno prebrođenih, uz završno svođenje računa i usputno urbi et orbi opraštanje pred odlazak. Sređuje pjesnik preostalu još poputninu, oporučno propituje ostavštinu – bez gorčine žaljenja naizgled, u hitnji odsječna je to razludžba Stojićeva u izravnom srazu dvaju jedinih mu vlastitih svjetova: onoga koji je mogao biti i onoga koji, nasreću ili nažalost, jest.

U prvoj od tih pjesama na takvoj, egzistencijskoj »vagi« odmjerava se jedan od stožernih mitema koji destabiliziraju strukturu ovoga univerzuma,2 pa time dovode u pitanje i pjesnikov identitet – kuća. Nakon u tri strofe triju prethodnih ponuda raskoši stvarnoga života, svake začete istim iracionalno pogodbenim stihom: »Kada bih negdje gradio kuću,« (Oblik riječi, str. 60.) – rezultanta je jedna jedina, i to – odrična: »Ali ja nigdje ne gradim kuću/ tek ispisujem stihove i sanjarim.« (Ibid.) U posve paradigmatskoj ravnini nastavlja se taj paradoks života u slojevitom nizanju katarze i u drugoj: »Dogodit će se da će život prekinuti san,/ tek će nešto krhko ostati medu prstima« – »A tamo gore na nebesima bit će drukčije:« (Izvor, str. 61.); i u trećoj: »Ima ljudi koji nerazumno žive, znam to dobro« – »ali idem naprijed, uporno tražim i dobro znam:/ po jeseni mirišu dani, dani tvoji i moji.« (Jesen je ušla u moju sobu, str. 62.); i u četvrtoj je tako: »(...) gledam svoj život i podvlačim crtu./ Tu sam gadno griješio, tu, pak, oni« – »svejedno je sada, umivam se i idem dalje,« (Podvlačim crtu, str. 63.); i u petoj: »Obveze, što su one, ma ništa više od ropskih spona« – »treba ih odlučno raskinuti i na njih zaboraviti« (O vremenu, str. 64.); u šestoj: »Htio bih da mi netko šapne odgovor, dokonča stvar« – »Prijatelji, vaš sam, nisam odlutao, tu sam, stižem,« (Adresar, str. 65.); u sedmoj: »Ne ću reći da sam i ja hrabar, ali idem,/ pršti kamenje pod nogama, i tuče,« – »Ne znam hoću li tamo stići prije tebe,/ najbolje bi bilo zajedno, ruku pod ruku« (Sjećanje, str. 66.).

*

Poetski univerzum Stojićev, bjelodano se razabire iz netom iščitanoga, u ovomu za njega presudnomu životnom trenutku kojega se pjesnička fikcija prelama kroz prizmu upravo ove, jubilarne zbirke – čini se neuravnoteženim, štoviše sklonim rastrojstvu, kako je već bilo u uvodnoj riječi naznačeno.

Ta pojava zasigurno bi se dala pripisati spontanitetu iznimnoga stanja autorove kreativne svijesti u trenu kad se sklapa ova tvorevina i kada se, razvidno je, istodobno zbivaju dva usporedna, ali antipodna, međusobno isključujuća procesa. Pokušat će se barem naslutiti strukturacijski mehanizmi koji ih pokreću.3

U prvomu od njih čitatelj, i sam kao i pjesnik, rame uz rame s njim, za trenutak pod dojmom knjige Kapaju sjene zaustavljen u sveopćem zbivanju stvarnosti, prati pred sobom neku vrstu igrokaza o autorovu dotadanjem životnom putu; prizor po prizor, od postaje do postaje, preplavljuju ih brojnošću i kakofonijom fragmenti što ubrzano promiču.

No, jednako tako biva se i svjesnim da autor, i sam zatečen i sobom čovjekom, koji je živio i želi živjeti, i sobom remetom, pastirom ljudi, koji je zatajio i želi zatajiti sebe u ime drugih – u isto vrijeme pokušava u hitnji disciplinirati svu tu nesavladivu bujicu nanovo viđenih emocija i nagnuća; svesti je u prihvatljive granice. Biva se nedvojbeno svjedokom izloženim srazu dvaju proturječnih scenarija, obaju pjesnikovih – onoga što ga je slagao život i onoga kojim u posljednjem trenutku nastoji intervenirati autor. Tipična shema homo dupleksa, na apsurd anonimnosti svedenoga u pometnji potrošačkoga društva.

Pritom, u tomu drugom scenariju, zapravo procesu koji se odvija u istomu metaprostoru i metavremenu ovoga poetskog univerzuma, nipošto nema spontaniteta kao u onomu prvom. Riječ je o smišljenom, ali kreativno posve podsvjesnomu podizanju spasonosne brane, izvana lako vidljive, kako je već naznačeno, u strukturaciji fasade po autorovu intuitivno određenomu strukturnom kanonu.4 Njegove su odlike finalizirano obličje zbirke, što se očituje u gotovo kalupu slaganomu od više koncentričnih zatvorenih krugova, i sugestija nepromjenjive prolaznosti što je stvara ugođaj do monotonije ustaljenoga ritma.

Ponajbolji primjer takva strukturnoga klišeja zatvaranja izravno je prva pjesma, O vremenu i ljudima, amblematična za cjelokupno poetsko zdanje i time što ju je autor posebno izdvojio na početak svega, kao uvodnu i u zbirku i u njezin prvi ciklus. Svojim gotovo idealnim rasterom pravilna kvadrata (16 stihova dugoga metra, 13 – 18-erca) doima se zadanim prototipom na kojem bi se odmjerala dosljednost ostalih gabarita u zbirci. Skupa sa završnom pjesmom u knjizi – Škrinjom, ona zatvara izvanjski, globalni strukturni obruč oko metasemantičkoga stihovnog polja.

Drugi, uži krug čine četiri međusobno odjelita ciklusa od kojih je svaki hermetiziran u posebnu cjelinu stihovlja s naslovom što ga tematski okuplja oko nevidljive osi strukturacije. Pritom su oni pomno izvanjski odvagnuti dostižući gotovo idealnu »težinsku« ravnotežu: prvi i drugi ciklus po točno 12 pjesama, treći s 14 i četvrti s njih 13, dok im istodobno unutarnji sklad omogućuje upravo takva brojčano parna udvojenost. Iznimka je jedino treći ciklus, ali bi mu se dvanaesta, Sjećanje, dala opravdano cijeniti kao njegova poenta, pa zapravo ona trinaesta, Škrinja, i djeluje funkcionalno kao zaključna za cijelu zbirku.

Treći centripetalni obruč što još jednom koncentrično steže ovu tvorevinu strukturna je razina svake pojedine od 51 pjesme. Štoviše, i svaki od stihova, gledajući njegov ustroj, opetuje, i to uz samo jednu iznimku (Suza), taj jedinstveni organizacijski model, pa je u svakom stihu uvijek završena misaona i rečenična cjelina s obveznim razgotkom na kraju.

Ta izvanjski predočiva strukturna vizualna simetrija fasadnoga kalupa, već je istaknuto, poduprta je još jednom, ali onom više unutarnjom, ugođajnom simetričnošću nepromjenjivo usporenoga i neprekidnoga ritma.

Uistinu, ritmemski spektar u oblikovanju metasemantičkoga polja za lirsku preobrazbu riječi i motiva, pjesniku je ovdje zasigurno najhitnija globalna stilemska odrednica. Za ilustraciju, koja samo upućuje na svu složenost problematike, može poslužiti ona prva, već isticana pjesma, nazvana amblematičnom, kako ju je i sam autor posebno izdvojio na čelnu poziciju pri podignuću ovoga svojevrsnog obeliska na putanji života i stvaralaštva.

O vremenu i ljudima

1. Jesensko lišće mrvilo se pod kotačima vozila,
2. a stabla tužno i suznih očiju stajala pokraj puta,
3. zrak je bio topao kao ljeti, ljudi su se čudili,
4. sjedeći na klupama, starci vrtjeli glavom,
5. u studenom da se ovakvo nešto dogodi, svašta.
6. Razmišljao sam, naravno, o vremenu, o ljudima,
7. mijenjao radiopostaje i tražio nešto smirujuće,
8. čemu se neprekidno i bezrazložno kupati u blatu.
9. Sreo sam usput mjesnog lutalicu i siromaha,
10. govorili su da je malo »onako«, na svoju ruku,
11. ali, meni je bilo svejedno, ja isto idem naprijed.
12. Tema o vremenu i ljudima kotrljala se dalje.
13. U jednom trenutku sasvim ozbiljno mi reče:
14. – Čuj, vrijeme je bolje nego što su to ljudi.
15. Pogledao sam ga iznenađeno, a i on mene,
16. mahnuo sam mu prijateljski na odlasku.

Zapostavivši ostala stilemska obilježja, ovdje više sekundarna, poradi kratkoće ograničit će se u elaboraciji na ritmemski ustroj. Opisno rečeno, a već je bilo istaknuto – ukupni je njegov ugođaj u ovoj protopjesmi usporenost, ujednačenost i nezaustavljivost. Pritom on neodoljivo podsjeća na melodičnost stiha hrvatske narodne bugarštice; njezin narativni lirski 16-erac ovdje je metar 13 – 18-erca i usto je strukturno podcrtan paralelizmom brojnosti stihova – njih točno 16. Zatim, tu je i trohejski ritam (10 stihova), češći od jampskoga (6 stihova), koji diktira jednoličan tempo cjelokupnomu duktusu, čemu znatno pridonose duljinom ujednačene sintaktičke cjeline u nabrajanju i s uglavnom neutralnim, neafektivnim poretkom riječi – reklo bi se, skladna partitura koja otkucava jednoličan odjek koraka.

No, valja istaknuti još jednu prispodobu za Stojićevu metriku, i to nesumnjivu sličnost i s kanonskim djelima sakralne svjetske klasike: Pjesmom nad pjesmama, Psalmima Davidovim, Mudrim izrekama... – nedvojbeno sa Starim zavjetom, Biblijom. Ovaj samo ovomu pjesniku pripadajući, pa zato njegov metabiblijski ritam, poput psalamskoga je retardandan, blage je valovite intonacije (uzlazne i potom silazne). Istovjetnost se razaznaje i u nizanju, gotovo do monotonije, rečeničnih cjelina, predikatnih ili eliptičnih, koje su ovdje u usporedbi s biblijskima dulje (1., 8., 9., 12., 13. i 16. stih) i u većem su broju udvojene u stihu (2. – 7., 10., 11., 14. i 15.; iznimno ih je četiri u 6. stihu) – po metričkim odlikama logaetskomu.

Morfološki, pa tako i semantički gledano, višestruko izražena tekstualna narativnost ovoga lirskog registra, i time usporenje svekolikog tempa, ostvarena je pretežno uporabom predikatnoga perfekta (14 puta, čak njih 12 nesvršenoga vida) koja posve neutralizira učinak drugih, različitih po vrsti, glagolskih oblika (9 puta). Sve naznačeno dodatno kontekstualno pojačava ciljana značenja riječi u metasemantičkomu polju promatrane pjesme5 i nadasve energetskom dramatikom ističe one krucijalne, podcrtane kao poente: u 11. stihu – »ja isto idem naprijed.« i u završnomu, 16. stihu – »na odlasku.« Dramatike, i to egzistencijske, zasigurno, jer koliko je tu i dvojbe, i sumnje, samoprisile i samokajanja, ali i inata, prkosa, dosljednosti i ponosa, neizrečenih, a tako rječitih.

Ovakav, prije svega lamentacijski obrazac dugoga metra u, ne treba biti dileme, programatskoj pjesmi preslikava se u cjelokupnom slogu zbirke. Iznimke od toga dosljednoga strukturalnog načela samo su kratkoga metra: u prvom ciklusu dvije pjesme (Sat i Usud), a Suza (jedina u cijelom djelu – s opkoračenjima); u drugom i trećem su prva i dvanaesta; u četvrtomu su četvrta, peta i dvanaesta. Dakle, tek deset ritmičkih iskakanja, u pjesmama emocionalnih izboja, u skladno položenoj krivulji oscilograma.

*

Nakon suočavanja s ovako zamršeno nejasnim i dramatično skladanim univerzumom zbirke Kapaju sjene, kako naći uzrok i izvorište svega tu začetoga u relativno malom sklopu stihovlja? Kako naći uporište, bilo kakvo s kojega bi se krenulo? Odgovor je nedvojbeno u samomu pjesniku, i koliko je zato smisleno poduzimati bilo kakvu potragu u tom smjeru. Osim, prije svega drugoga, ako sve što je naznačeno nije odraz njegove osobne drame identiteta u jednome posve određenom trenutku, na jednoj posve sretnoj, ili tragičnoj, životnoj postaji – ako je, dakle, odraz posve osobne katarze. A svi su izgledi da je riječ upravo o tome.

Pri metodološkom izboru za književnoteorijsko bavljenje u ovakvim okolnostima, mogla bi odgovarati svrsi prije svega ontološkostrukturalistička metoda. Njezine preferencije teže za tim da se nekom vrstom dekonstrukcije materijala, i to u unutartekstualnoj raščlambi in situ, barem približno otkriju oni kontekstualni mehanizmi kojima se sklapa upravo takva određena struktura kao učinak autorove kreativne svijesti/podsvijesti u danim okolnostima plodonosnog okružja. Dakle, razmotrili bi se ovdje, u ovom idiolektu, učinci i transformacije primarnoga agensa u svakomu umjetničkom djelu – kategorije subjekta.6

Stojićev lirski subjekt u ovoj zbirci čini se intrigantno višeslojan i fragmentaran do nespoznatljivosti; ponekad neočekivan u mijenama svojih očitovanja. Globalna amplituda njegova osobnoga koda podcrtana je naime činjenicom da je on i čovjek i svećenik. I ta bi dvojnost mogla biti nekom vrstom ključa u pristupu ovoj jubilarno obilježenoj zbirci – i njezinu životnoispovjednom sadržaju i njezinu strukturnom sklopu, dakle tim dvjema ovdje dramatski zajedno spregnutim kontroverzijama.

Pritom, polazno je pitanje od koje od tih dviju subjektovih emanacija poći. Koja bi od njih, ona ljudska ili ona redovnička, bila životno i egzistencijski primarna, izvorišna i reprezentativna ili bi, možda, bila presudnijom u svojemu učinku na onu drugu? Emocionalni putokazi nedvojbeno upućuju na ovdje pjesnikovu pretežnu zaokupljenost onom sebi samomu zadanom emanacijom osobnosti, samozavjetovanom u provedbi poslanja. Izrazito, naime, ta strana života nadvladava u prvomu i drugom, pa dijelom i trećem ciklusu, poslije kako je u enigmatičnoj ikoni pjesme O vremenu i ljudima bio, tako se čini, donesen i pravorijek o smislu dotadanjega hodočašća kroz vlastiti život.

Neobična je ta pjesma pozicionirana na čelno mjesto, prije same zbirke – poput pjesnikova osobnoga dekaloga o cjelokupnom iskušenju onoga eksternoga, stradalničkoga života. I, izuzevši zajednički im metrički registar, ona je različita od svih ostalih pjesama u djelu, posebno istaknuta reprezentativnim poetičkim modelom stare hrvatske bugarštice. Tako ima svoju temu – događaj iz pjesnikovih »putositnica«, koju u prostoru i vremenu likovi razvijaju u stupnjevitoj radnji. Dakle, tekstološki epsko-dramsko literarno tkanje – neočekivano u zbirci suvremene lirike, i to izdvojeno, na samom njezinu početku; akter je sam pjesnik.

Uvod je opis zbivanja u kasnoljetnom ozračju prirode (1. i 2. stih). Uz lišće i automobile tu su i ljudi, starci; oni su pokretači teme (ocjena vremena i ljudi) (3. – 5. stiha). Priključuje se i pjesnik, pa kao junak dalje razvija radnju, ali ne u pokušaju razrješenja dotad općenito postavljenoga (o vremenu), već tad odjednom za njega i ključnoga, samo njemu egzistencijskog pitanja (o ljudima) (6. i 7. stih). Kulminaciju neizvjesnosti rješidbe podcrtava njegovo retorsko pitanje o smislu takva postojanja – postavljeno, dakako, samomu sebi (8. stih). Radnja naglo skreće u jednom smjeru neočekivano potanjim opisom susreta u toj sredini obilježenim pojedincem (9. i 10. stih). Pritom, pjesnik se nastoji izdignuti iznad problema napuštanjem svega (11. stih), a rasplet i samo rješenje i opet donosi taj »lutalica i siromah« svojom ocjenom vremena i ljudi (12. – 14. stiha). U zaključku je pjesnikov prijateljski pozdrav »junaku« i njegov odlazak (15. i 16. stih).

Prije komentara o funkciji i iz svega nedvojbenom prenesenom značenju pjesme/priče, valjalo bi podsjetiti na činjenicu da se bugarštica cijeni spontanim iskazom bolne stoljetne povjesnice iz duše naroda na ovim prostorima što se poput jeke odziva na isto tako stoljetnu junačku epsku heroiku. Stojić je, kao i primjerice Kranjčević (i ne samo on) za Moj dom, stožernicu poetskoga univerzuma, posegnuo za bugaršticom u ovoj programatskoj, njemu presudno važnoj, protopjesmi.

Posve je vidljiv tu i nagao prelazak s izvanjskoga, materijalnoga na pjesnikovo najosobnije,7 i njegova pozicija »antijunaka«, i inzistiranje na »temi«, »događajima«, »likovima«..., a zapravo na metalirskim semantemima, ili čak mitemima, koji se, međudjelovanjem emocionalnih silnica u kontekstualnom polju, transformiraju u prijenosnike onih neizrazivih unutarnjih sadržaja što reflektiraju stanje autorove svijesti/podsvijesti u sretnom trenutku njihove neposredne spontane pretvorbe u riječi.
Prateći naslućenu Arijadninu nit zagonetke, stiže se nadomak istine o prikrivenomu samoočitovanju pri osvrnuću autorovu za sobom na toj, znakovito je, bilančnoj i prijelomnoj postaji životnoj. Bajkoviti, posredni literarni postupak tako ostavlja pjesniku mogućnost da progovori pod maskom, sačuvavši pritom identitet od bilo kakva osipanja, i da tajnom šifrom osigura to i sebi samomu nepoželjno propitivanje do ekstrema narasle i sumnje i dvojbe.

No njegova egzistencijska drama ipak izlazi na vidjelo. Semantemi vrijeme i ljudi u kontekstuaciji ukupnoga tekstualnoga polja pjesme/priče dobivaju mitemske protege; »sjene« su to što »kapaju«, oba za lirski subjekt globalna traumatema – prvi ga, unatoč svojoj za pjesnika sveništećoj prolaznosti, istodobno tjera da sizifovski ustraje u poslanju; drugi mu, koliko god on ne želi vidjeti, raskriva svu bezobzirnost povjerena mu »stada«. Subjektova ontološka shema svedena mu je samo na onu ogoljelu, samotnu jezgru:

ANTI-JA (vrijeme) → JA ← NE-JA (ljudi).

U klimaksu bezizlaza (8. stih) odjednom, iznenađujućom silinom, na površinu isplivava Stojićev ecce homo, odbacivši, doduše samo načas, jobovsku masku. Krajnja solidarizacija s otkvačenjakom, siromahom prezrenim od društva upućuje na protest, pobunu, ali i na vlastitu katarzu. Jer ipak, pjesnikov subjekt u toj bezizglednoj ulozi, na kraju nehajno i stoički odmahnuvši rukom usprkos svemu tomu, ostaje dosljedan i bezrezervno vjeran svojoj samozadanoj misiji – stazom starozavjetnih proroka.

*

Što se zbiva s lirskim subjektom dalje, tijekom zbirke i svih njezinih pedeset pjesama? U raščlambi se već bilo došlo do spoznaje kako nastojanje da se disperzni pjesnički materijal disciplinira i okupi u četiri ciklusa – ima i moguću posljedicu: neotklonjive napone koji vladaju među njima s obzirom na interakciju pojedinih tema, semantema i cjelovitih pjesama u njima tako nasilno odcijepljenih u nove skupne strukture, ali i dramatske napetosti zbog njihovih međusobno dijametralnih različitosti, i sadržajnih i emocionalnih. Takve tenzije imaju odraza i na kategoriju samoga subjekta; njegov ukupni korpus SVE-JA razlaže se u više svojih ontologema, zapravo alter ega – traumatičnih ili afirmativnih.8

Otvaraju se »vrata« toga svijeta, jedna po jedna, silazi se stubu po stubu u skrovite metaprostore samoga pjesnikova bića. Pritom postaje očitim neodgodivo razdvajanje univerzuma na izvanjski, eksterni i unutarnji, osobni dio, a zapravo oba fikcionalna, interiorizirana u lirskoj preobrazbi, samo pjesnikova, metasvijeta. U prvomu ciklusu nadvladava razina eksternoga dijela univerzuma; nižu se prizori opterećujuće sadašnjosti kojom u hitnji, ne želeći zastati, prolazi autor i u širim se razmjerima tu potvrđuje, primjerom za primjerom, sva ta gubitnička njegova pozicija: »(...) prazan sam, kao odbačena zgužvana lopta, (...) izgubio sam se,/ što hoćete, nisam savršen, nisam svet.« (Prkos, str. 17.) No, za razliku od protopjesme, ovdje će se, na vrhuncu beznađa i prijepora zaoštrene egzistencijske drame, u traženju izlaska posegnuti za novom, trećom emanacijom – ontologem JA(JA), Pjesnik, iskače na poprište predstavljen kao jedini, spasonosni subjektov alter ego. Postaje on zamjena (koliko sretna, ili barem dostatna?) u rascijepljenoj osobnosti za iskonsku emanaciju – čovjeka, uskraćenoga za jedan, kako kaže sam autor, »uobičajeni« život. I Pjesnikova pjesma u ime otuđena čovjeka preuzima na sebe i gorčinu, ali i nesavladiv prkos sve te dramatike subjektova identiteta: »(ona, pjesma) zaputila se prašnjavom zemaljskom stazom, i gazi,/ nema počinka, nema jadikovanja, nema vraćanja, ništa.« (Ime pjesme, str. 20.)

Autor nije više ni sam ni slab. Već prije Pjesnika, oslonio se je bio na neki, doduše posve tajan, nedefiniran ontologem JA-ON; svejedno, bila to tek samoobmana ili stvarnost: »(...) a opet netko je tako sa mnom,/ jer jednom pružio mi je ruku...« (U suton sjene, str. 14.) Ravnoteža je nađena, konačno, i kraj, poenta ciklusa sva je obasjana unutarnjim svjetlom: »(...) imam sve, i puno više od toga, vjerujte mi./ Polako ispisujem zadnje riječi i odlazim.« (Ime pjesme, str. 20.)

Sljedeća stuba i poseg u dublje prostore jastva – drugi je ciklus, okrenut natraške, u prošlost, prije svega nacionalnu, onu dalju i nedavnu. Tu se, uz snažan odjek unutarnjega dijela univerzuma, kategorija subjekta obznanjuje preporođenom snagom kolektiviteta. Ontološka shema iz pjesme u pjesmu vrvi dotad nepoznatim, iznenađujućim pluralitetima: JA + JA-ONI (Ujaci, Revolucionari, Dugo, Oni prolaze), JA-MI (Voljeli smo,...), JA-TI (Tvojom i mojom ulicom, Bilonjuša,...), JA-VI (Oči, Sudišće, Dobra večer), a završna, poentna Nemoj, Bože... prvi put ističe izravno taj ontologem, NAD-JA, globalan na razini ukupnosti jastva, stalno naslućen na postajama sebi zadanoga hodočašća.

»Sutra je ponovno dan« treće je metavrijeme, nakon sadašnjosti i prošlosti, treći je, završni zid u sklapanju ovoga tajnoga poetskoga hrama. Ontologemi su sve sami osobni, samo subjektovi, potisnuvši traumateme. U prvome redu tu je, u većini pjesama, Pjesnik, JA(JA), i njegov afirmatem pjesma ne samo da oslobađa, nego i osnažuje subjektovo SVE-JA – ne više, kao prije, u identifikaciji jednosti singularno izraženoj, već ovdje umnožavanjem u novouspostavljeno zajedništvo pluraliteta: »Ta pjesma sve je više naša, sve dulja i dulja... (...) pazimo tek da naši otisci budu duboki« (Naša pjesma, str. 47.). Priključuje se zatim i njegova metafora Zidar, pa još jedan alter ego, Hodočasnik, JA(JA) (Dolazak tih, priča duga, Slika broda, Putujem, Hodočasnik), poput svojevrsnoga »izvanjskog« pandana Pjesniku, ali ovdje je kao i on samo osobni, sržni dio jastva. Završnicu podcrtava, poput alter ega korjenit u identitetu, ontologem Majka, JA-ONA (Materina rič).

Četvrti ciklus pristignuće je u samo svetište pjesnikova bića lišenoga traumatema eksterne razine bitka. Središnji ontologem, zasigurno stožerni u sjedinjenju cjelokupnoga ovoga univerzuma, istaknut mu je u naslovu: »Je li to ona«. I ostale su pjesnikove svetinje ovdje okupljene kao na »posljednjoj večeri«. Lirski subjekt doživljava još jednu, ali novu katarzu, onu unutarnju, u svojevrsnom procesu kontekstualne interiorizacije svojih uglavnom dotadanjih ontologema, pa je tu njihovu preobrazbu teže raspoznati i prikladno označiti simbolima.

Pritom, Bog ostaje ono stožerno NAD-JA, ali je ovdje odviše neposredno blizak u pjesnikovu obraćanju (Uzmi olovku, Bože) sve do izjednačavanja s najbližom mu osobom – TI/NAD-JA u Podvlačim crtu: »(...) gledam svoj život i podvlačim crtu. (...) pričekaj, Bože, samo da poravnam kosu.« (Str. 63.) Jedan po jedan tijekom ciklusa pristižu dragi metalikovi iz praznički toplih sjećanja na one trenutke u svetokrugu obiteljske zajednice. U toj preobrazbi, ne više otuđen u izvanjskomu, materijaliziranom svijetu univerzuma, kao za-sebe i po-sebi, kako bi to rekli filozofi, nego za-druge i po-drugima – Stojićev lirski subjekt oslobođeni je subjekt u sebe-davanju, pa i oni ontologemi iz izvanjskoga dijela univerzuma bivaju dvostruko fikcionalni, radikalno altruistički (što valja i shematski označiti). To su (da se tako nazovu) metaontologemi; prije svega bit će to Majka, TI/ONA-JA (Sijedi pramen kose, Isprika za došašće,...), Prijatelji, VI/ONI-JA (Adresar, Škrinja), TI/ON-JA (Sjećanje, Isprika za došašće) i MI/ONI-JA (Badnja večer, O vremenu).

*

I tako, cjelokupna ova u stih pretočena avantura u najdublje slojeve čovječjega bića stoji, nikad odgonetljiva dokraja, poput zagonetne sfinge i svjedoči svojom pomno otisnutom matricom o beskraju vrijednosti i o smislu postojanja i života i umjetnosti, u njihovu sretnom međuprožimanju.9 Jer, završna pjesma cjelokupne zbirke Kapaju sjene – Škrinja i sama je duboko aluzivna u imaginativnoj slici pjesnikova rascijepljenoga identiteta (unatoč svim njegovim nastojanjima) u dvjema škrinjama – onoj snovitoj, mladenačkih vizijskih zanosa (»donosi miris pustinje, hoda i saznanja«, str. 67.) nasuprot onoj krute stvarnosti, a objema za pjesnika do apsurda nedohvatnima (»Ne pitajte gdje su (...) ni ja ne znam odgovore prave,« – ibid.).

Slijedom svega ovdje pokrenutoga, ili upravo usprkos svemu tomu, Stojiću čovjeku i Stojiću svećeniku, nakon posrnuća na ovoj obljetničkoj postaji, pedesetoj, ne ostaje drugo, čini se, nego podignuti svoj križ i, poput Krista i Šimuna Cirenca, rame uz rame, nastaviti na trnovitomu putu Kalvarije života.
 

1. »Lirski je iskaz načelno transparadoksalan. Radi se o specifičnoj vrsti semantike konačnosti koju bismo najpreciznije mogli označiti kao katarzičnu.« (Josip Užarević, Kompozicija lirske pjesme, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1991., str. 127.)

2. »Struktura je uvijek (u svakom novom obliku) ravnoteža koja se svakog časa lomi: permanentni proces totalizacije i kompenzacije.« (Stanko Lasić, Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam, Duriex, Zagreb, 1994., str. 70. – 71.)

3. »Iz toga proizlazi da je struktura – kao slobodna supstancija (kao čovjek) – fundamentalni rascjep, dihotomija u jedinstvu (...) (ili »razumljivije«: struktura stalno sebe gradi i razgrađuje).« (Stanko Lasić, ibidem, 1994., str. 62.)

4. »Ništa nije stranije koncepciji ontološkoga strukturalizma od viđenja života strukture kao poretka prema unaprijed zadanoj shemi (...)« (Stanko Lasić, ibidem, str. 71.)

5. »Pjesma je intencionalna, shematska i slojevita tvorevina« (Vlatko Pavletić, Kako čitati poeziju, Školska knjiga, Zagreb, 1988., str. 36.)

6. »(...) svaki strukturalizam predočava elemente strukture bitka, odnosno bitak sam (...)« (Stanko Lasić, ibidem, str. 75.)

7. »Svaki totalitet postignut u procesu totalizacije, isto je toliko nesiguran koliko i siguran. On je dvostruka razlika – interiorna i eksteriorna.« (Stanko Lasić, ibidem, str. 72.)

8. »Novost, dakle, nije u činjenici postojanja lirskoga subjekta Ja, već u načinu njegova postojanja.« (Josip Užarević, ibidem, str. 117.)

9. »Zbog neuvažavanja ideje da se strukture kao znakovna tkanja uvijek tiču i dimenzije smisla (...) metoda strukturalizma, heuristički inače veoma plodna kao disciplina, postaje dijelom scijentističke ideologije.« (Manfred Frank, Kazivo i nekazivo, MD, Zagreb, 1994., str. 222.)

Dubrovnik, XXII., 3, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2011., str. 61. – 74.

Kritike


Osobno