Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić, Sirovi blues, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001.

Piše: Ivan Sivrić

U nakladi Zajednice izdanja ranjeni labud, u biblioteci »Gral« tiskana je deveta knjiga pjesnika, esejista, kritičara i prevoditelja, Miljenka Stojića. Kako vrijeme prolazi sve se više uviđa opravdanost umjetničkog poslanja i pjesničkog nastojanja Miljenka Stojića. Njegova nas nova knjiga upozorava, napućuje i zavodi u svoj svijet nesvakidašnjeg smisla i svrhe. Pjesničko zrenje, spomenuto u recenziji kojom se knjiga preporuča za čitanje, na djelu pokazuje onu nit kojom pjesma postaje oruđe i svrha izraza, iskazivanja biti na osobit način.

Dakle, zbirka pjesama Sirovi blues komponirana je od četiri cjelovite rukoveti pjesama: Postole, Njezino ime, Kriška ljetopisa i Dobro jutro. U te četiri pjesničke »ravni« sedamdeset i jedna pjesma plijeni prostor i obuhvaća vrijeme prisnim kazivanjem i iskrenom misli. Što je tema, što je motiv i što je temeljna ideja? Poslušamo li ovaj izvorni govor, koji teško dolazi do daha od buke svakodnevna brbljanja, vidjet ćemo da na ta banalno školska pitanja kojima se ne jamči razumijevanje ove knjige i pjesama, ne bi trebalo ni odgovarati. Nije ni pisana zbog toga. Pisac ovih redaka ne želi razumjeti pjesnika bolje nego on samoga sebe, koji »... nikako da se na sama sebe navikne(m)«, premda bi to trebao biti pristup uobičajena kritičkog govora o pjesmama. No, predstavimo po redu cjeline kako ih je autor postavio.

Postole: Pjesnik je prepun putujućeg iskustva: u predjelima godišnjih doba kuće i ptice, prijatelji, gnijezdo, jutro, duša i oči, sve u vremenu koje se »taloži«, potiču pjesnika na izraz koliko neobičan toliko i nužan. Neobičan stoga jer je neprestano u dijalogu s fenomenom svijeta i vlastitim pjesničkim iskazom, a također i interpretacijom svakidašnjih očekivanja običnih ljudi. U takvu promatranju, pjesma sama sebi traži prijatelja u slici i simbolu, nadanjima i strepnjama. Pjesnik se nikad prilagoditi ne će onima što »Zaboravili su plakati zbog običnih malih stvari«. Nužan, jer se ne može suzdržati od riječi koje prodiru u samu istinu, izravno u »vodu i oazu«, »korak po korak, ustrajno i smjelo«.

Njezino ime: Stih,

»Moj narod bijesna konja jaši,
tko će mu pomoći pripitomiti ga,
smjerno ga odvesti na pojilište"

doimlje se pomalo epski i njime se rasključava motiv domoljublja koji dominira u ovome ciklusu. Dakako,

»njezino ime« kao osvjetljenje, licima koja
»nevine riječi izgovaraju kao da režu nožem.
Bože moj, što to učiniše od riječi
zar ne znaju da će im one jednom biti suci?«,

nudi prelijepe krajolike, ugodnu mladost i sirovi blues ispaćena naroda koji zahtijeva i uzima slobodu, otimlje se i leluja u improviziranu ritmu i nedefiniranim koracima. Život je svakodnevan, oslobođenje je obična stvar. Također, uz puno zanosa pjesnik je opomenut biblijskom porukom, koju baštini i prihvaća kao oporuku povijesti kad izriče:

»A pijetao je zakukurikao, Petru baš u uho.«
Iz takve »oporuke« slijedi poruka tobožnjim mirotvorcima:
»Ti si ovamo doputovao sam, i tako ćeš i otići.«

Jer u »mraku crvene zore« iskušena je golema nesreća.

»Stabla su zato rodila ljudima, a rijeke se okupale krvlju.«

 Kriška ljetopisa slijedi motive unutarnje veze s Bogom. U tom obzorju je ispjevana »Njegova krivnja« i gotovo sve druge pjesme. Riječi su »bačene« u krilo Božje, bez bojazni da se potakne plamen na vatrištu, jer Bog voli smjelu iskrenost. Stoga pjesnik kaže:

»Ne ću stariti sam,
ne ću biti sažgana voćka.«

Pjesnik nije obeshrabren nebrojenim hodočašćima u kojima neki sudjeluju tek tjelesno. On će »čekati da se u srcu znak probudi«. Jer »Srce mi kaže da Bog čuje moj glas«, napokon »umijeće je udariti glavom o zid i ostati živ.« Pa ako i pogriješi, pjesnik će podsjetiti svetog Petra kako »život je tek kriška ljetopisa«. Pjesnik svakako nije sam, jer »sveti Jakov milo me gleda s nebesa« dok na Križevcu blaguju kruh i piju vodu prepoznaju »da si Ivan ti, prepoznajući da sam Ivan ja«. Naime, hodočasnici međugorski nisu na reljefima postaja križnog puta prepoznali najmilijeg Kristova učenika. A »Zvoni anđeoski pozdrav...« srcima uspavanim, što ga čuju »tamo sveci i hulje, puk i vlast, siromasi i bogataši« no ne mogu svojim sponama svi sudjelovati, iako su pozvani. Taj pozdrav se doima kao pandan večernjem letu poznate sove koja polijeće tek navečer, ali zvuk zvona »uporno i smjelo pred dolaskom noći« ostavlja nadu jer »trešnje su u vrtu procvjetale«, prizor koji pjesnik upija punim plućima. Ništa nije dovršeno, zapravo tek započinje slijedeći naravni put buđenja cvijeća pred crkvom svetog Jakova.

Dobro jutro: Započinje s bukarom vina koja nije legendarni pehar niti vrč, ali pruža spokojnost rataru koji se čitav život bori s vjetrom, kišom, suncem i travom, riječju zemljom. Zajednička nit u ovome ciklusu se pruža kroz govor o zavičaju, podrijetlu i muci pisanja. Biti slobodan kao ptica, vidjeti i doživjeti svijet u njegovoj punoći, biti mudar, ne stoga što bi se izmislilo nešto novo, nego: »mudrost je biti ono što jesi«, jer jutarnje upitnike što nastaju u noćnom pjesničkom bdijenju nije moguće uhvatiti rukom i čvrsto

»Prolaze upitnici našom glavom, poput obijesnih vozača cestom...«

Napokon, dvojbe i upiti u širokom polju životnog jezikoslovlja oslanjaju se i razrješuju slikom Isusa koji je prstom pisao po suhoj zemlji »jednom u Palestini«. To ohrabruje pjesnika da se ne boji lažnih ocjenjivača. On nema bojazni ni pred »onom kućom u koju ulazi ispraćen sam od sebe« pa i u toj bolničkoj postelji traži prostor za pjesmu i opaža kako je

»... na susjednoj prozorskoj dasci
golub snio jaje bijelo kao vječnost, toplo kao majka«.

Što reći o pjesništvu Miljenka Stojića, a da se ono ne oskrnavi nepodopštinom? Kako se približiti njegovu pristupu i odnosu prema zbilji, njegovu predjelu imaginacije i umjetničke recepcije? Kako dohvatiti ključ kojim bi se otvorila vrata istine s kojom zacijelo prebiva ovo pjesništvo?

Jedno je jasno: gdje ima života, moguća je poezija. Čini se kako bi bilo dobro i u ovoj prigodi imati na umu makar dvije stvari: pjesnikovu inspiraciju i izraz.

Ako je inspiracija (in spirare – u-disati) neko u-dahnuće koje se preobražava u nadahnuće, kako se danas obično razumijeva, onda bismo rekli da ta zbilja što zatiče pjesnika i nagoni ga na izraz osobita značaja (karaktera), ovdje dobiva novi pečat kao potvrdu važenja pogleda koji je utemeljen na jednoj, također, osobitoj vrsti »analize«, a koja je zapravo doživljaj. Pjesnikova je uronjenost u zbilju izravna, njegovo je iskustvo osobno i vjerodostojno. Ono je ubitačna vrsta eksperimenta u vlastitoj duši i tijelu jer se ne želi uzmicati pred »srećom ni nesrećom«. No, ovaj »opit« nije umjetno stvorena prigoda, nego prepuštanje zbilji i životu da nas čitave prožme do srži kako bismo proživjeli sav njezin smisao. To pjesničko iskustvo se nikome ne nameće kao paradigma, niti to hoće biti. To iskustvo kazuje samo sebe pouzdavajući se i vjerujući da će ga netko moći čuti i da će mu biti »suputnik drag«. Ono se ne može i ne treba dokazivati racionalnom mjerom, premda bi banalna svakodnevica bila sretnija kad bi sve bilo po njezinu ukusu.

Ako je, pak izraz, također, nešto u vezi s »dahnućem«, onda (iz-raziti) bi to nešto moralo biti u vezi ili s nekom razinom ili s razlikom (odnosom) prema onomu što je doživljeno. Kad se, dakle, iz dubine duše iznosi to nešto što nas je proželo toliko da u sebi to nismo mogli zadržati, onda »to nešto« zacijelo ima način i put kojim će putovati. I kako je »ono« uvijek posebno, tako je izbor puta osobit. Doživljaj ima pravo na svoj karakter, pa i pjesma na svoju melodiju, ritmiku, simbole i smisao. U tom prostranom polju samo je horizont granica, a počesto ni to. Stoga su neki pjesnici poradi orijentacije u tom širokom predjelu puno snage gubili u traženju sigurnih oslonaca u »alatu« i »zanatu«, ne bi li se nekako spasili od zalutalosti. Tako bi se »duša« njihove pjesme gubila u »izrazu«, a sama pjesma bila savršena racionalna vještina. Možda su zato neki pjesnici, svjesni svoje neprilike, pratili samo onaj glas koji »progovara iz dubina« ili samo bilježili »tijek svijesti« ne hajući za kanone. Poslije tih i inih iskustava, poslije obilnih uspomena i surovih tragedija, poslije poništenja prostora i zaboravljanja vremena, dozrijevalo je pitanje o svrsi umjetničkog izraza koji nije nalazio više svoju svrhu u dobrom, lijepom i istinitom, nego u ravnodušnom gledanju na svijet s težnjom da se on pokaže samo onakvim kakav on jest. Zapravo, pokazivanjem zbilje života u reduciranu i ogoljenu obliku, pjesme su se posve izmakle vlastitim svrhama, tek mi što smo ih na neki način nastojali pratiti, možda objasniti, dodavali bismo im neke uzroke i time je »nered« postajao potpun.

Miljenko Stojić svojom knjigom čini radikalan odmak od takva pristupa. Ako naslov Sirovi blues podsjeća na socijalne motive američkih pamučnih polja i crnačko ropstvo, ne bismo trebali zaključiti da će u knjizi njezin sadržaj potvrditi taj dojam. Čini se kako je nakana »lutanja svijetom« bila nešto drugo. Socijalni karakter teme je aktualan, ali se taj značaj ne odnosi na ono što ta »društvenost« kolokvijalno znači, jer čovjek ne potrebuje samo materijalne stvari u odnošajima s bližnjima, dapače, pjesnički svijet Miljenka Stojića je neizmjerno bogatiji. Taj svijet se ne pouzdaje u reducirane pojmovne forme znanosti, sintagme »mrke vlasti«, banalnu pragmu svakodnevice, a ni mučnu tradicijsku postojanost zdrave hercegovačke naravi. Traganje za temeljom, kao povratak izvorima ovdje, također ne znači zanemarivanje opažanja, ignoriranje svijeta i života oko nas i time povlačenje u neki pjesnički laboratorij. Taj sirovi blues napućuje na odupiranje promašenim civilizacijskim zamasima, kazuje kako stilizirano umivanje ne znači očišćenje i kako je taj Blues još u nastanku, da je još nužan kao razlog po sebi i kako on još nije prihvaćen ni kao opominjuća tužaljka niti kao zabava onima što »zijevaju umorni od raskoši«. Dakako, epitet »sirovi« se ambivalentno doima kao izvorni, mogući, neiskvareni i čisti pjev o radosnom i žalosnom, o sretnom i tragičnom, o nadi i beznađu, o vjeri i sumnji, te napokon o neumitnoj zbilji i bezgraničnoj Božjoj ljubavi.

Kad dajemo važnost pjesmama koje su danas pisane, iznimno je teško ispratiti ponuđene »figure« otvorena značenja koje ne mare za proračunato razumijevanje. Racionalni pogled se inače opire svemu što nije pod njegovom kontrolom, a pjesme, dakako, ne mogu se tek tako nadzirati. One zapravo i nastaju da razbude proračun koji najviše vodi račun sam o sebi i koji ne može naslutiti neku drugu istinu, jer razum se ne služi slutnjom. Znanstveno-racionalni pristup književne kritike, koja zapravo znači prosudbu o pjesmama, sumjerava ponuđeno s vlastitim utvrđenim mjerilima i prema tome vrjednuje, preferirajući stil ideji, kanon temi i sliku žudnji.

Knjiga Sirovi blues se ne obazire na to. Ona slijedi obrnuto prvenstvo, a ostaje u okvirima pjesničkog. Po tomu je osobito zanimljiva. Pisac ovih redaka rado drži stranu pjesničkom nastojanju jer:

»Samo, mrak treba zgasnuti, daj puhni i ti malo, suče dragi«.

Ono, naime prethodi prosudbi koja bi željela biti odgovornom za pjesništvo, ne znajući ni pred kim niti pred čim će odgovarati. Stojićevo pjesništvo otvara i tu stranu i preuzima zadaću osobita puta po pjesničkim predjelima kojem ćese stalno približavati esnafska prosudba i nikada ga ne će dostići, tek, možda u »bijeloj vječnosti«.

Hrvatska misao, VII., 29, Sarajevo, listopad-prosinac 2003., str. 159. – 163.; Ivan Sivrić, Javno razmišljanjeMali ogledi o Hrvatima s ovog svijeta, Matica hrvatska, Mostar, str. 141. – 147.

Kritike


Osobno