Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995. 

Piše: Katarina Mažuran

Da li je religijska poezija nužno različita od, recimo, ljubavne ili pejzažne? Različita esencijalno, ne prema sadržaju, formi ili onima koji će ju čitati nego drukčija prema pristupu – po onome kako i zašto nastaje.

Pisati o bogu (ili Bogu), može se pragmatski, može se dogmatski, a može i mistično. To može biti najhladnija, autoritarna poezija, ili pak toliko intimistička da prelazi vlastite granice – prestaje biti poezijom, a postaje hermetičnim doživljajem, zatvorenim dijalogom pjesnika i božanstva, koji ne dopušta trećega, a kamoli mnogih. Ovako ili onako, pjesma je upućena nečemu ili nekomu bitno različitom od nas, bitno boljemu od nas i stoga mi takvu pjesmu mi samo posuđujemo, zavirujemo u nju kroz zatvorenu kuvertu, a onda puštamo da otputuje dalje nebeskim poštanskim kočijama igdje ili nigdje.

»Pjesma blizini« Miljenka Stojića knjiga je koja u svim svojim najboljim dijelovima sadrži nekolicinu snažno izraženih panteističkih, poetičnih misli koje se približavaju čistoj religiji, no ipak zadržavaju priopćajnost, dopuštaju čitanje, štoviše – žele čitanje. Zato su zapisane mirne ruke koja je sigurna i ne opterećuje se formom. Jezik stiha je, naime, nenametljiv i takoreći nečujan – on se uklanja značenju i poruci. Takve pjesme, uspiju li ocrtati doživljaj, mame jasnoćom, navode na ono što je vješto neizrečeno. Na trenutke Stojić svojom kišom, vožnjom, nebom koje pleše priziva čarobnjaka Tagorea ili njegovu učenicu Vesnu Krmpotić i atmosferu njihovih mirisnih, mističnih stihova – molitvi.

No, takva su približavanja u Pjesmi blizini rijetka, a ono što se u nekoliko stihova sklopilo kao čista poezija pokazuje se u većini pjesama kao slučaj i nevještost, čak i nedostatak. Ono što je započelo kao jednostavnost forme prelazi u jednoličnost, tematska šarolikost pretvara se u destruktivnu nekoherentnost i gubljenje, a lirski subjekt izlazi iz svoje intime u nametljivost pojave i stava. Veći se dio zbirke tako gubi u neukom i nepotrebnom forsiranju dovođenja misli do samorazumljivog kraja, pitanja do odgovora, metafore do tumačenja. Konsekvencija takva nastojanja poetiziranja i patetiziranja bez pravog povoda najpogubnija je u Stojićevim domoljubnim pjesmama s poukom. Crno-bijeli svijet, mi i oni, crna prošlost i svijetla budućnost, nova izgradnja duha na zdravim temeljima kolektivne slobode – elementi su programatskog stranačkog i to lošeg priručnika, a ne zbirke poezije. Poezija koju Stojić tako pametno u nekoliko navrata pušta da progovori u svoj svojoj ljepoti, a onda je naglo zaboravi, oh, kako zaboravi...

Vijenac, 41-42/III, Zagreb, 27. srpnja 1995., str. 54.

Osobno