Dnevnik

 
Ponedjeljak, 12. veljače

Prođe još jedan tjedan, brzo i prebrzo, posebno početkom veljače. Tada se, naime, u Hercegovini i čitavoj Herceg Bosni, BiH, sjećamo jugokomunističkog pohoda. Drugi je svjetski rat bio pri završetku i žurili su za Nijemcima koji su se povlačili. A s njima su se povlačili i njihovi saveznici. Nastade plač hrvatskih majki i očeva. Jugokomunizam je mlio sve pred sobom. Bez isprike. Brojka ubijenih i nestalih u poraću se u Hercegovini popela na oko 20.000. Među njima bi i 66 članova Hercegovačke franjevačke provincije. Tek jednoga su sudili na nekakvom sudu, fra Radoslava Glavaša, za pola sata zajedno s 57 drugih. I strijeljaše ih. Za grobove im se još ne zna. Kao vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« zapala me je časna dužnost brinuti se da pobijeni naši franjevci jednoga dana postanu mučenici, odnosno blaženi i sveti. Što se sve čini može se najbolje vidjeti na portalu pobijeni.info. A ovih smo dana imali Dane pobijenih hercegovačkih franjevaca (4. - 7. veljače) ovdje na Širokom Brijegu. Sinoć smo se njih i nebrojenih članova puka Božjega sjećali i u Tomislavgradu. Hercegovina dostojanstveno oplakuje svoje mrtve.

Tijekom dana uz rad u Vicepostulaturi nastojim pratiti posjet srbijanskog predsjednika Vučića Hrvatskoj. Vidim podijeljenost. A meni sve sliči na ona vremena kad se ratovalo, kad sam bio vojni dušobrižnik i kad se Tuđman sastajao s Miloševićem. Dotičnom se ta čast udijeli nezasluženo, ali prilike su bile takve. Nije li i danas nešto slično? Sudbonosne geopolitičke igre su na djelu. Moramo biti u njima, ako želimo nastaviti živjeti u slobodi.

Uvečer sam u Mostaru. Predstavljaju se knjige Otkopana istina i Od Širokog do Bleiburga i nazad u čijem sam nastajanju i sam sudjelovao. Plod su osmogodišnjeg rada povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Širokog Brijega. Između ostaloga govore nam jezikom činjenica da su jugokomunisti za onih nekoliko dana koliko im je bilo potrebno da pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru napravili oko 330 većih i manjih masovnih stratišta i grobišta. Još ih je ostalo neotkopano nešto manje od pola. Ubijani su i vojska, i civili svih doba i oba spola, te fratri. Strašno!

Utorak, 13. veljače

Poklade su. Djeca s maskama kucaju na samostanska vrata. Darivamo ih, što bismo drugo. I mi smo nekada bili kao oni. Sada nam je svijet naizgled ozbiljniji, a trebao bi biti ispunjen dječjom otvorenošću.

Tijekom dana neki daruju i Vicepostulaturu. Novčani prilog, nevelik, ali potpuno od srca. Padoše mi na pamet određena razvikana poduzeća čije »gazde« poznajem. Nisu nikada nešto darovali Vicepostulaturi. U početku mi je sve bilo čudno. Mislio sam da će oni radosno pomoći u traženju naših nestalih. Onda sam shvatio. Nisu oni nikakve gazde, samo su čuvari partijskog novca. I zato nema približavanja Vicepostulaturi. Bi mi ih žao. Maske su pale.

Zovu s Naše tv iz Mostara. Hrvatima u BiH ne dopušta se imati javni program na svome jeziku, pa se neki dosjetiše i pokrenuše ovu komercijalnu tv. Od tada puhnuše neki bolji vjetrovi. Danas urednik Milan Šutalo u svome političkom magazinu Argumenti želi govoriti o ubojstvima hercegovačkih franjevaca i općenito o jugokomunističkim zločinima u Hercegovini. Naravno da sam spreman dati izjavu. Kad je emisija počela, jedna stolica ostade prazna. Ne dođe Sead Đulić, iako je bio obećao, niti itko iz njegova Udruženja antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (UABNOR-a). Ovih dana održavaju »Dane antifašizma u Mostaru«. Jedan od događaja bit će i odlazak na tzv. Partizansko groblje uz koje se izgleda vežu mnoga protuslovlja. Različiti autori, među njima i Damir Šimić s portala HRsvijeta, kažu da tu nema pokopanih jugokomunista, podignut je samo spomenik njima u čast, ali opet s protuslovnim imenima. Također kažu da je sve izgrađeno na otetoj imovini mjesne biskupije, odnosno na masovnim grobnicama nastalima po jugokomunističkom ulasku u Mostar. Očito će vrijeme pred nama morati reći što je zapravo istina. Emisija na Našoj tv još je jedan prilog tomu.

Srijeda, 14. veljače

Dan je posta i molitve. Čista srijeda. Na jutarnjoj sv. misi posjet veći nego uobičajeno. Odjekuju riječi: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti«. Pogađaju zaista u dno duše i pozivaju nas preispitati se kamo je upravljena naša životna lađa. Obavljajući svakodnevne zadatke uz pomoć i interneta, nailazim na najave proslave Valentinova. Ovaj put zajedno je s Čistom srijedom, ali se to u tim najavama ne vidi unatoč tomu što su vlasnici objekata za slavljenje Hrvati i katolici, barem tako kažu. Sve vrvi zabavom, biranim jelima i pićima. A mogli su ih lijepo pozvati na druženje uz katolički posni dan. Ne bi ništa izgubili. Oni svjesni navratili bi neki drugi put, oni raskalašeni nikada nisu potrebni. Ali ljudska pohlepa nema granica.

Čitam o sinoćnjem koncertu Simfonijskog orkestra Mostar i Mješovitog zbora Studija glazbene umjetnosti u franjevačkoj crkvi u Mostaru. Bilo je to u čast 7 franjevaca što ih jugokomunisti pogubiše 14. veljače 1945. Nisam opravdano nazočio koncertu, ali sam ga imao čast pripremati. Nastojat ćemo da postane tradicionalan. Zaslužili su to pobijeni fratri i pobijeni puk Božji.

Uobičajeno na ovaj dan slavimo u Mostaru i sv. misu zadušnicu za spomenute. Okupio se lijep broj vjernika u prostranoj franjevačkoj crkvi. Bili su je srušili oni s petokrakom i sličnim obilježjima u Domovinskom ratu, ali je podignuta nova i ponosnija u čemu se posebno istakao fra Ivan Ševo. Ne može se uništiti negdje život, ako to sami ne dopustimo.

U međuvremenu me iz Zagreba zove Ivan Sivrić, predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB). Sastao se s predsjednikom Društva hrvatskih književnika (DHK) Đurom Vidmarovićem. Trebao sam i ja biti na tom sastanku, međutim obveze nisu dopustile. Dogovorili su se, ukratko, o tješnjoj suradnji. Drago mi je zbog toga. Nama iz Herceg Bosne hrvatska domovina uvijek je završavala gore na granici iznad Zagreba, određenima, pak, iz države Hrvatske ona završava odmah tu ispod Zagreba.

Četvrtak, 15. veljače

Tajnica DHK HB Mira Jezerčić šalje mi e-poruku glede moje zbirke pjesama Stopu po stopu koja je prošla na natječaju Fondacije za bibliotekarstvo iz Sarajeva. Otkupit će čitavih 19 primjeraka. Malo sam se i nasmiješio. Da sam se natjecao u Hrvatskoj, jer je sunakladnik dotične knjige i ogranak Matice hrvatske iz Vrgorca, vjerojatno mi ne bi otkupili ni toliko primjeraka. Kroz sve ovo vrijeme zapazio sam sljedeću činjenicu. Kad su na vlasti, a posljedično i u kulturi, jugonostalgičari, globalisti i slični, ja i ovakvi, koji kušamo biti domoljubi i državotvorni, slabo prolazimo. Gura nas se nesmiljeno u stranu. Kakvi su spomenuti u Sarajevu, stvarno ne znam. Ne da mi se istraživati. Radije se držim one drage arapske poslovice, ne samo zbog sjećanja na vrijeme provedeno u Jeruzalemu: »Dok psi laju, karavana prolazi«.

Čitam drugu e-poruku. Stigla je od dragog biskupa, sada naizgled u miru a zapravo u stvaralačkom nemiru, don Mile Bogovića. Treba nastaviti pripreme za izgradnju Svehrvatskog groba na Udbini. Ma naravno! Čast mi je sudjelovati u tomu, čast mi je surađivati s njim. Nije ovo satira, kao što rekoše da je satira kada biskupa Bogovića i još neke upucaše na kazališnim daskama pod dirigentskom palicom dotepenca Olivera Frljića. Uglavljujemo sastanke, domišljamo prave korake. Pobijena naša braća i sestre čekaju na nas.

Dovršavam polagano stvari zaostale zbog Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca. Ali to ne znači da ne mogu sjesti mrvicu s prijateljima. Tamo negdje pred kraj dana priča mi jedan od njih, između ostaloga, kako je Milošević vikao na svoje na nekom sastanku poslije Oluje. Predbacivao im je da su imali sve, pa su opet izgubili sve. Jedna osoba iz tog izaslanstva iživcirana nije mogla otrpjeti da mu ne rekne da nisu imali samo jedno. »Koje«, uzviknuo je. »Franju Tuđmana«, odgovorila je ta osoba, a on zalupio vratima. Hoće li ovo doći do nekih koji kažu da su naši?

Petak, 16. veljače

Ljiljana Bunjevac Filipović sa svojom ekipom je u samostanu. HRT snima film o ratnom ministru obrane Gojku Šušku. Valjda ne će završiti u bunkeru. Gojkova rodna kuća je tu iznad nas pa ih zanima njegovo djetinjstvo, ratno sklonište u kojemu su u ona vremena spas pokušali naći civili iz okolice i nekolicina franjevaca. Saznah da je među civilima bila i Gojkova majka. Očito mu je ona kasnije pričala o svemu pa se zbog toga oblikovao kako se oblikovao. Ante Beljo spominje neke dogodovštine iz škole koju su on i Gojko ovdje na Širokom Brijegu zajedno pohađali. Učvršćivali su se u tim vremenima novim spoznajama, a srce je davno znalo što hoće. Pamti se dobro i ona zgoda koju priča Vladimir Šoljić. Zajedno s Gojkom Šuškom studirao je u Rijeci. Znali su da ih prati Udba i da se moraju snalaziti. Jedanput Gojko nije mogao otići na neki posao, jer se školovao na taj način, pa je zamolio kolegu da ga zamijeni. Iznenada usred posla došla su dvojica ljudi i navalila na dotičnoga. Kada su ga dobro izmlatili, zagledali su se u njega i primijetili: »Pa ti nisi Gojko«. Kada im je rekao da će ih tužiti, odgovorili su mu da će tek tada dobiti prave batine. Nije trebalo objašnjavati tko su zapravo bili.

Zove me fra Ivan Ševo. Zajedno s nekolicinom drugih po odredbi Hercegovačke franjevačke provincije, radimo na vraćanju negdašnjeg sjaja Širokom Brijegu. Pred nama je 100. obljetnica postizanja prava javnosti naše glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Trebat će to dostojno obilježiti. Razgovaramo o programu, imenima. Mora se o ovome čuti u našoj javnosti.

Ante Čuvalo, naš negdašnji povjesničar iz iseljeništva, a sada iz domovine, predstavlja u Ljubuškom knjigu Hrvati u svijetu. Podnaslov joj je »101 životopis za školarce (i roditelje)«. Zanimljiva i korisna knjiga. O svome životopisu napisao je malo, prednost je dao drugima. A po završetku gimnazije i odsluženja vojnoga roka pobjegao je iz jugoslavenskog raja, prošao logore u Italiji i skrasio se u SAD-u. Možda netko od mladeži, koju gledam u slušateljstvu, to sve malo šire sagleda jednoga dana.

Subota, 17. veljače

Pomalo se spušta mir na okolinu, subota je. To meni osobno samo znači da ću se moći bolje usredotočiti na zadatke koji su uobičajeno preda mnom. Čeka me dušobrižnički rad nedjeljom za koji se valja spremiti, trebalo bi otići i u Međugorje pomoći...

Dolazi mi Pero Kožul, pročelnik spomenutog širokobriješkog povjerenstva. Razgovaramo o onim nedavno izišlim knjigama satkanima na osmogodišnjem radu toga povjerenstva. Vicepostulatura je, hvala Bogu, u svemu sudjelovala. Zajedno smo s drugima i u pothvatu Groblje mira koje se gradi na visoravni Bile između Širokog Brijega i Mostara. Pokapamo tu neidentificirane, podižemo križeve onima za koje se ne zna gdje su pokopani. Kao da smo država ili kao da nas ona plaća. A jedina nam je nagrada zadovoljstvo nakon učinjenog.

Polazim na sprovod fra Hadrijanu Sivriću na Humac. Doživio je duboku starost, 96 godina. A umalo je bilo drukčije. U onim hudim vremenima našao se na Križnom putu. Kao crkvenih lica bilo ih je previše u skupini pa ih nisu odmah pobili u Sloveniji. Ostavili su to za kasnije. Put im je završavao u Zagrebu u Savskoj, a odatle su trebali pod zemlju. Međutim, jedan Dalmatinac među njima prepoznao je poznanika partizana koji je spremno prihvatio ulogu krišom pustiti u grad vijest da su tu zatvoreni. I to je većinu spasilo. Jugokomunisti su ocijenili da bi njihovo javno skupno ubojstvo imalo teške posljedice po njihov novouspostavljeni režim. Kažu da je fra Hadrijan zadnjih dana u bunilu ponovno proživljavao te dane. Razumije li ovo Ivo Josipović koji je tepao o lijepoj kapi partizanki i slični njemu?

Putom smo susretali hodočasnike prema Međugorju. Ove naše, domaće. Polako idu pješice i mole se. To je zaista najbolji način ostati i kao ljudi i kao narod.

Nedjelja, 18. veljače

Vrijeme je posvetiti malo više trenutaka Bogu nego uobičajeno. Između ostaloga imam sv. misu na Čerigaju, mjestu u kojem se nastaniše hercegovački franjevci po dolasku iz Kreševa 1844. da bi pronašli mjesto za izgradnju samostana i tu se konačno skrasili. Kocka pade na Široki Brijeg, što dobro pamti stari hrast kojeg ljubomorno čuvamo. Bi sve pusto i golo, ali pouzdanjem u Božju providnost fratri podigoše simbol vjere, znanosti i domoljublja koji ne blijedi unatoč ubijanjima i strašnim razaranjima u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Putujem u jedan posjet i prolazim kraj groblja gdje leži moj bratić Ivan. Nedavno poginuo u prometnoj nesreći, kao suvozač. A tek bio navršio 18 godina. Molim mu se za dušu i razmišljam o životu. Što drugo?

I tjedan dođe kraju. Ćutim novi. Radujem mu se.

fra Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, XXIV., 1192., Zagreb, 23. veljače 2018., str. 8.