Miljenko Stojić, S Njim hodi, Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, 2022.

Zbirka pjesama S njim hodi novo je djelo Miljenka Stojića, hercegovačkoga franjevca, književnika i novinara. Ova je stihozbirka ukupno 34. Stojićevo autorsko djelo. Iz tiska je izišla 7. studenoga 2022. u zajedničkoj nakladi ogranaka Matice hrvatske u Čitluku i Vinkovcima, a javnosti je premijerno predstavljena 12. prosinca u Knjižnici u okviru tradicionalne manifestacije Advent u Ljubuškom.

Pored inih svećeničkih obveza i društvenih angažmana, kako i stoji u njegovu životopisu, Stojić piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Dakle, ako – makar i nakratko – usmjerimo pogled u njegov životopis, možemo se uvjeriti u bogato i plodonosno književno stvaralaštvo. Njegov je stvaralački opus prava književna rijeka, rijeka koja buja i teče i koja ne namjerava stati... I tako treba biti.

Naime, plod Stojićeve proaktivnosti i stvaralačkoga duha čine tisuće i tisuće pročitanih stranica u knjigama, novinama, časopisima ili na drugim mjestima sredstava javnoga priopćavanja. Čitanje je izvor njegova stvaralaštva, njegove književne rijeke. Čitanjem njegov um postajao britkiji i bistriji. Svakim novim pročitanim, ali i napisanim djelom. Stoga, kako primjećuju bolji poznavatelji Stojićeva stvaralaštva, u zbirci pjesama S njim hodi njegov je »stvaralački nemir zreliji« i – naglašavaju – »subjektivniji«.

Stojićeva nova zbirka pjesama S njim hodi podijeljena je u tri ciklusa: Zrnce pijeska, Kad ono i Miriše na jug. Ovu stihozbirku otvara pjesmom simptomatična naslova – Čitam (str. 7.). »Čitam puno toga...«, već na prvim stranicama stihozbirke Stojić poručuje i, kao da nam se želi opravdati, znakovito zaključuje: »I potrajat će to do zalaska moga života.«

U svome najopćenitijem smislu književna kritika ili, bolje rečeno, književni kritičari trebali bi odgovoriti što je bilo dobro ili loše u djelu, odnosno zašto je određeni aspekt djela dobar ili loš. No, ne želim nastupiti s tih pozicija u ovome osvrtu. Na strani sam onoga stajališta koje tvrdi kako svaki čitatelj ponaosob najbolje može proučavati, vrjednovati i interpretirati pročitani tekst. Smatram kako je čitanje uistinu čin u kojemu ima mjesta samo za pisca i čitatelja. U takvu intimnom odnosu (ma koliko grubo zvučalo!) medijator nije potreban.

U osvrtu na Stojićevu zbirku pjesama radije biram poziciju društvenoga i kulturnoga entuzijasta u sredini iz koje dolazim. Primarno me zanima važnost njegovih stihova za naše društvo. Naime, u antičkoj filozofiji pojam zoon politikon (grčki ζῷον πολιτιϰόν: društveno biće) označavao je čovjeka kao biće određeno vlastitom društvenošću. Čovjek kao društveno biće oblikuje zajednicu i na nju je upućen, pa je samim time i političko biće. Stoga je u Stojićevu pjesničkom izričaju u ovoj zbirci pjesama vidljiv njegov i društveni i politički (nikako stranački!) angažman. Slobodno se može reći kako je Stojićeva zbirka pjesama S njim hodi svojevrsna kritika suvremenih društveno-političkih patologija s posebnim osvrtom na hrvatski narod i njegovu katoličku vjeru.

»Zakucala suvremenost na moj dan./ ... Ugledni ljudi neugledno djeluju./ Zlo se valja u blatu u svoj ružnoći./ I smije nam se, jer smo mu vjerovali«, stihovi su pjesme Uz taj film (str. 28.) kojom Stojić ogoljuje našu svakodnevicu koja nalikuje pozornici na kojoj se izmjenjuju likovi s formom, ali bez sadržaja. »S rijetkih strana, bratska, sestrinska ljubav,/ o tome ništa nisu govorila ta ozbiljna lica, dodaje u pjesmi U vremenu pošasti (str. 29.) aludirajući na sveopću društvenu smušenost koja se najbolje vidjela u najžešćemu razdoblju koronavirusa. Osobito putem tzv. mainstream medija.

Bogoljublje, čovjekoljublje i rodoljublje neizostavni su kotačići Stojićeva stvaralaštva, pa tako i ove zbirke pjesama. Zato i ne treba čuditi s koliko je tuge ispratio Jedan požar (str. 11.) iz nedavne prošlosti. Evocirajući uspomene na šetnju Parizom u praskozorje Domovinskoga rata, Stojić misli na neka bolja i sretnija vremena, kao i na Europu koja se nije stidjela svoga kršćanskog temelja i identiteta. Nažalost, danas u istoj toj Europi, u Parizu iz njegovih kasnih dvadesetih godina, »uporno gori katedrala Notre Dame«, »u preponosnoj Francuskoj,/ na vjetrometini sluđenih namisli o sebi i drugima«, a on na sve sa sjetom gleda i ovu pjesmu piše »na mučeničkom Širokom Brijegu«.

Onomu Gospinu Brigu na kojemu se, unatoč brojnim nedaćama, novi životi rađaju i koji se uspijeva othrvati pošastima modernoga doba i na kojemu Stojić trenutačno vodi vicepostulaturu postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. »U sjeni stare ispovjedaonice,/ tamo na Širokom Brigu,/ jedna svijeća uvijek sja«, veli Stojić u pjesmi Svijeća i djevojčica (str. 41.) i »čuva sjećanje na vas,/ razgoni mrak u našim dušama«.

I stihove iz pjesme Na putu prema njima (str. 42.) posvetio je svojoj mučki ubijenoj braći franjevcima. U njoj spominje stradanja dvojice Ljubušaka i misli na dvojicu svoje subraće: »fra Radoslava Vukšića, ravnatelja gimnazije«, rođena 5. prosinca 1894. u Studencima i »fra Fabijana Paponju, marna profesora«, rođena 26. studenoga 1897. u Lipnu. »Ta plodna i vjerski osvjedočena pokrajina«, kako dr. fra Častimir Majić opisuje ljubuški kraj u svojoj knjizi U nebo zagledani o pobijenim hercegovačkim franjevcima, »osim njega (misli samo na fra Radoslava Vukšića, nap. a.) Katoličkoj je crkvi i hrvatskom narodu darovala svetačke likove i prave mučenike: fra Svetislava Markotića (iz Grabovnika, nap. a.), fra Nenada Pehara i fra Andriju Jelčića (obojica iz Stubice, nap. a.) koji su svoj zemaljski život završili na lomači Marksovih sljedbenika«.

Nažalost, grobovi i kosti pokojnih fra Radoslava i fra Fabijana do danas nisu pronađeni. Okorjeli komunistički nalogodavci i izvršitelji u četiri i pol desetljeća svoje vladavine uspjeli su dobro zatrti trag(ove), ali ne i istinu o njihovim zločinima. Pokušavali su svojim lažima i podmetanjem kontaminirati prostor i puk Hercegovine. No, nisu uspjeli, a razlog je samo jedan. Imali smo sreću da je, kako veli Stojić u pjesmi Sa zorom u očima (str. 42.), »did pričao drukčije nego učiteljica«.

»Puče moj, tako nevoljni,/ puče moj, tako krasni,/ hodi uvijek s dobrim Bogom,/ da te nemile bure ne tuku,/ protivnik u grudima ne prevari,/ ime ti drago ne zametu«, poziv je kojim Stojić u pjesmi S Bogom hodi (str. 36.) poziva svoj narod na budnost i čuvanje svoje opstojnosti i identiteta, jer bez vjere u Boga i u njegovu providnost, kako naglašava u pjesmi Neka ovo bude molitva (str. 12.), »nesigurno je naše znanje,/ nesiguran je naš hod«.

Međutim, u pjesmi Uspavanka (str. 38.) Stojić ne skriva svoju bojazan i tvrdi kako njegov narod trenutačno spi, pogubljen u masi i bez jasne i društvene i političke vizije, »tek opsjenari uzvikuju prazne riječi«, kao da zaboravljaju koliko su se branitelji žrtvovali za slobodu i domovinu. Stoga u pjesmi Uskrs s njima (str. 49.) na poseban način naglašava: »Sloboda je, znate, blago koje se steći mora« i »važno je da domovinu imamo,/ kutak za biti svoj, Božji i ničiji više«.

»Možda sve zvuči otrcano,/ možda bih trebao ići u korak s vremenom,/ onako kako oni to očaravajuće govore«, pita se Stojić u pjesmi Pravi nauk (str. 50.) pa zaključuje kako je nauk naših starih i dalje temeljna vrijednost oko koje se svi trebamo okupljati i grijati uz »kamin njihove mudrosti«.

Povratkom temeljnim kršćanskim vrijednostima koje su baštinili naši preci možemo se othrvati svemu lošem u našemu narodu, pogrješnim političkim odlukama, napuštanju rodne grude, zaboravljanju svoje krvave i olovne prošlosti i inim negativnim stranama koje nas okružuju, ali više od svega povratkom »kaminu njihove mudrosti« znat ćemo razlučiti kojim je putem ispravno hoditi na ovome svijetu. I stoga su, dragi čitatelju ovih redaka, stihovi iz Stojićeve pjesme U još jedno proljeće (str. 66.) najbolja poruka za sve nas: »Svijet je tako blizu,/ na tvome i mome dlanu./ Budeš li malen, prepoznat ćeš ga,/ budeš li u oblacima, teško./ Ponizno se, naime, ovom zemljom hodi./ Vidjela je mnogo muke, mnogo suza,/ vrijeme je da to prepoznaš,/ kao mladić kad kreće na vojnu.«

Zastanimo pred ovim stihovima i sagorimo naše društveno-političke patologije u »kaminu njihove mudrosti«.

Ivan Kraljević

Predstavljanje, Ljubuški, 13. prosinca 2022.; matica.hr, 17. prosinca 2022.