ON PAMTI SVE
Šumi vjetar u krošnji hrasta,
šumi sjećanje u našim njedrima.
Brigom odzvanja dječja veselost,
Brigom ponosno stupaju roditelji,
jer ovo je njihovo sveto obranjeno tlo,
jer ovo je njihov predragi dom.
Kraljica Teuta imaše ladanjski dvor,
uz grgoljenje Borka i šum Lištice.
Čuo je za nju kralj Tomislav,
narod mu dojaha u ove krajeve,
ono kad bi velika seoba ljudstva,
krštavahu se u mokarskoj bazilici,
snovaše snove i pjevahu svoje pjesme.
Bi to narod razliven Humom,
razliven Bosnom, razliven Slavonijom,
razliven Dalmacijom, razliven Istrom,
i Bačkom, i Banatom, i Srijemom,
i Bokom hrvatskom svetom kotorskom,
na sve četiri strane bijelog svijeta,
od našeg Jadrana do Drave i Drine.
Nalegoše horde s Istoka kao mraz,
ofuriše taj lijepi cvijet hrvatski,
utrobu mu čupaše ali ne iščupaše,
kraljevstvo njegovo očvrsnu u krvi.
Pita dijete što to bi devedesetih,
a brat ga uči da pobijedili smo,
kao ono stoljećima prije toga,
kao ono u zadnje olujno vrijeme,
ponosno stišćući očev hrvatski grb,
ostao mu nakon što ga zamete rat.
Gospa u plavom milo s postolja gleda,
ovo je njezin narod i njezin dom.
Raduje se podizanju novoga svetišta,
onima ubijenima zvjezdovite '45.,
svojom krvlju svjedočili su vjeru,
oprali domovinu i poškropili nas,
da budemo stameni kao oni,
a bit ćemo uz Gospinu pomoć.
Molitva po molitva slažu se obrisi,
dolaze hodočasnici Njoj i mučenicima.
Živi Široki Brig svoju svakidašnjicu,
uz pjesmu cvrčaka i miris šipaka,
još mu je dugo tu biti i pamtiti,
a i nama zajedno s njim.
U SRCU BLIZINE
Za Božić,
nekada davno,
pio sam crno vino,
sa svojim starim ocem,
sa svojim starijim bratom,
sretni da smo barem mi doma,
u to kasno zimsko popodne.
Majka nije pila,
ona se brinula za kuću,
brinula se za djecu po svijetu,
brinula se da ne pretjeramo,
nije ovo dan za takve stvari,
znali smo i sami ali ipak,
htjeli smo tek biti si blizu.
Brotnjo je disalo istim dahom,
danas smo mi zaista mi,
sutra će nas nositi naši nemiri,
sjećat ćemo se bukare i vina,
na duhan smo rado zaboravili,
svanule su nove zore na obzorju,
dok dolinom putujemo polako.
U DOSLUHU SMO
Stoljeća huje dolinom,
kralj Tomislav jaše planinom,
zemljama naroda hrvatskog,
uzdama konja pritežući.
Kucnuli su novi dani,
nismo u roblje prodani,
mladež stigla s vojne,
bodež mrski slomljen je.
Baština nam ponovno cvjeta,
bit će nauzgor dok je svijeta,
dijete širom otvara oči,
posvete nam stižu s nebesa.
Kraljica se Mira smiješi,
krunicu nam u ruke davši,
znak pobjede i snage,
mrak hudi iza nas je sada.
Samo pred Bogom klečimo,
toga se uvijek sjećamo,
žar ljubavi i mira plamsa,
dar je to srca slatka.
Miljenko Stojić
Vitko, XVIII., 24, Široki Brijeg 2025., str. 96. – 97.