Uz Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja govore »ratni kapelani«
fra Miljenko Stojić
»Balvani« me zatekoše na ispomoći u Hrvatskoj župi u New Yorku kao rimskog postdiplomca. Između ostaloga vodio sam i polusatnu radio emisiju za okolne Hrvate. Faksom smo primali vijesti iz domovine i širili ih kroz ovu emisiju. Dolazili su mi tada roditelji mladića rođenih u SAD-u i pitali me u povjerenju kako ih sigurno prebaciti u domovinu, jer je to u SAD-u bilo kažnjivo. A i ja sam tada pitao samoga sebe kako dalje. I nakon 15 dana dubokoga razmišljanja u sobi koju još dobro pamtim uspio sam uskladiti svoje školske obveze i pomoć domovini.
Tako postadoh vojni dušobrižnik dobrovoljac. Naravno, ne jedini, bilo ih je još u mojoj provinciji, kao i nekolicina onih koje je provincijal kasnije službeno imenovao vojnim dušobrižnicima jer vojni ordinarijat nije postojao. Volio bih da i oni koji su još živi iznesu svoje svjedočenje, kao i oni iz drugih zajednica. Nije, naime, tada Crkva ostavila hrvatsku vojsku na cjedilu.
Zaredali su se odlasci po bojištu. Moja crta se protezala od Slanog preko Mostara i Uskoplja do Livna i Dinare ili Knina. Nije bilo važno koja je postrojba, iako sam imao onu matičnu, važno je bilo da smo na istom zadatku, obrani Boga i domovine.
U početku sam nosio bojovnicima vodu, čokoladice, cigarete..., čim su se postrojbe malo bolje ustrojile nije više bilo potrebe za tim. Ali je uvijek ostala potreba donijeti im krunicu, posebno onu Kraljice mira iz svjetski poznatog molitvenog središta u župi Međugorje. Molili smo zajedno, ispovijedao sam ih, slavili smo sv. misu, ponekada u vojarni, a puno češće negdje na bojišnici. Posebno su bili dojmljivi veliki blagdani poput Božića ili Uskrsa. Tada nisam odlazio roditeljima čestitati im, odlazio sam njima, bojovnicima.
Počesto su me pitali je li me strah? Nije bio u mome srcu, iako nisam hladan u životu. Mislim da je odgovor u predanosti Bogu i svome zadatku. Ulazio sam tako u Mostar dok su snajperi vrebali s drugu stranu. Osjećao sam tada prkos, nosila me misao da je ovo moja zemlja. Pri povratku sam, pak, osjećao nelagodu i ljutnju da mi netko ne bi pucao u zatiljak, ako treba neka puca u prsa. Ili kada sam s »Didom« potpuno otkriveno prolazio tik ispred neprijateljskog bunkera. Nepisani dogovor je bio da oni ne će tu pucati na nas, a naši ne će na jednom drugom mjestu pucati iz našega bunkera na njih, tako da i jedni i drugi skrate put do svojih crta bojišnice. Trebalo je samo vjerovati da će tako i biti.
Žao mi je da se nije uspjelo održati Vojno hodočašće Kraljici Mira. Lijepo je napredovalo, ali druge su strukture preuzimale brigu oko vojske pa je to polagano stalo. Čini mi se da je sazrelo vrijeme da nanovo počne.
Pokrećući Informativni centar »Mir« Međugorje i Radiopostaju »Mir« Međugorje imao sam na pameti i naše bojovnike i našu hrvatsku domovinu s obje strane granice. Prelilo se to kasnije i u traganje za pobijenim hercegovačkim franjevcima te pukom Božjim u Drugom svjetskom ratu i poraću što sam imao nezasluženu čast da mi bude povjereno. Nastavit ću to predano raditi sve dok Uprava zajednice ne odluči drukčije.
I što mi je na kraju ostalo od svega? Mnoštvo predragocjenih uspomena i uvjerenje da sam u tim vremenima bio na pravoj strani. Tu je i odličje Ljeto '95. te Oluja. Spomenicu, koju poštujem, nisam htio primiti jer me nekako podsjećala na bivša vremena i povlastice. A tu je i knjiga ogleda »Ta vremena«. Ima ih koji kažu da im se svidjela i moja pjesma »Molitva iz rova«, kojom bih zaključio ovaj kratki osvrt: »večeras kada budeš prolazio našom bojišnicom/ svrati Bože i u moj rov/ ispričat ću ti najljepše priče koje znam/ biti iskreniji nego ikada prije/ obećat ću ti da ne ću biti/ kao oni s druge strane/ borit ću se kao ono ti/ kada si bičem tjerao trgovce iz hrama/ pritom ih nisi mrzio/ učinio si tek ono/ što si trebao učiniti// svrati Bože večeras i u moj rov// ne ću te imati čime počastiti/ razumjet ćeš me/ svakog trena oni mogu zapucati/ prijateljski ćemo sagledati moju sadašnjost/ dogovoriti se da u budućnosti/ ne idemo jedan bez drugoga// svrati Bože večeras i u moj rov// možda ne ću prepoznati tvoj dolazak/ zato molim te budi uporan/ zovi me/ zacijelo ću se odazvati/ čujem li tvoj glas«
Glas Koncila, 31, Zagreb, 1. kolovoza 2021., str. 5.
 dekreti-ljubavi-prema-domovini.pdf | [ ] | 1823 kB |