Bilo je to, sada daleke, 1972. U Malom koncilu izišao je oglas o prvoj Vjeronaučnoj olimpijadi. Iz broja u broj pojavljivalo se gradivo za nju, a ispod njega pitanja. Miljenko se do tada nije previše bavio školom (osim čitanjem knjiga), jednostavno ga nije zanimala. Za ovo novo se odmah zagrijao. Učio je strpljivo. Ušao je u sastav koji je išao na izlučno natjecanje u Livno 1973. Pobijedili su, iako zbog sustava koji nije bio dobro postavljen, nisu išli dalje. Bilo im je žao, ali što se može.

Sljedeće godine, 1974., Olimpijada je, kao nešto dobro primljeno u Crkvi u Hrvata, išla dalje. Naravno da se odmah uključio. Marljivo su se pripremali pod vodstvom vjeroučitelja fra Joze Zovke. Pobijedili su na izlučnom natjecanju u Tomislavgradu. Za Miljenka je ta pobjeda bila još draža jer je bio vođom sastava. Otišli su na daljnje takmičenje u Rijeku. Pobijedili su u poluzavršnici i u završnici. Jednostavno su mljeli sve pred sobom. Svako postavljeno pitanje dobilo je svoj traženi odgovor pa i više od toga. Time su postavili razinu ispod koje pobjednici sljedećih Olimpijada nisu išli. Za nagradu su otišli na putovanje u Rim k Papi. Tko sretniji od njih.

Našavši se iznenada pod svjetlima javnosti, po prvi put Miljenko je upoznao sav teret koji to nosi. Prepoznavali su ga, pozdravljali, činilo se da su dobro s njim, a on ih, počesto, vidi po prvi put. To iskustvo često je kasnije određivalo njegove poteze. Shvaćao je da iza uspjeha treba stajati veliki rad, a ne vješti potez koji se brzo razotkrije. Što si na višoj takvoj stubi, sve je više onih koji bi se baš na nju htjeli popeti.

S kardinalom Šeperom u Rimu.