Split, 4. lipnja 2015. (D. Zeljko Selak / hrsvijet.net) – Roman »Medaljon« Anite Martinac, objavljen u nakladi Ogranka Matice hrvatske Čitluk, predstavljen je sinoć, u srijedu, 3. lipnja u prepunoj dvorani Dominikanskog samostana u Splitu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt.

O romanu, upečatljivog naziva Medaljon, kao prvom proznom djelu spisateljice Anite Martinac, za koji se gotovo može reći da je jedno od prvih proznih djela koje progovara o hrvatskim istinitim događajima i o stvarnim ljudima te njihovim nesretnim sudbinama u razdoblju između 1945. – 1951., govorili su: novinar i publicist Joško Čelan, prof. povijesti Tomislav Đonlić, novinar, književnik i franjevac Miljenko Stojić, te sama autorica romana Anita Martinac. U glazbenom dijelu programa nastupila je ženska klapa Ventula i Vis Znak Mira. Program je vodio Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt, koji je kazao da je riječ o prvom romanu o škriparima ove plodne autorice koja je već objavila nekoliko knjiga pjesama, a ujedno je i sudionica Domovinskog obrambenog rata.

Prvi predstavljač, Joško Čelan, kazao je, da u romanu ima mnogo iznenađujućih pojedinosti i da autorica svojim prvijencem pokušava očuvati ono što nije za zaborav. Na taj način uspjela je pokrenuti jednu značajnu temu hrvatske povijesti 21. stoljeća.

O povijesnom kontekstu romana govorio je povjesničar Tomislav Đonlić, istaknuvši da je čitajući ovaj roman, i raščlanjujući ga, došao do zaključka kako je njegov naslov promišljeno odabran, te da medaljon sa sličicom Čudotvorne Gospe u obitelji Marić simbolizira duboku ukorijenjenost hrvatske obitelji u katoličkoj vjeri i privrženost Crkvi koja je bila i ostala temeljna okosnica očuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta. »Škripari su nasljednici legendarnih junaka, odmetnika, hajduka koji su se u Hercegovini od turskih vremena odupirali vlasti koja nije od Boga. Autorica romana Anita Martinac osjetila je tu poveznicu škripara s mitom o hajducima, predanjem i epskim kazivanjem koji su hercegovačkim Hrvatima ostali kao jedina mogućnost zajedničkog sjećanja i preživljavanja. Na tim i sličnim temama proslavili su se mnogi hrvatski pisci (Dinko Šimunović ili akademik Ivan Aralica)«, ocijenio je. Posebno je istaknuo da ovaj roman otvara dragocjenu riznicu neispričanih priča koje se nisu smjele pričati, a kamo li da se o njima smjelo pisati u vrijeme bivšeg komunističkog režima. Kazao je s čuđenjem kako nitko od hrvatskih književnika u novije doba nije otvorio ove teme, osim ako se izuzme pisac fra Gracijan Raspudić koji je živio u emigraciji i u svom romanu Djevojka Drina, koji je izašao u Madridu 1951., djelomično je dotaknuo ovu temu. »Za vrijeme komunizma ova tema je bila zatvorena za javni diskurs zbog straha kojeg su komunisti utjerali u kosti narodu nemilosrdnim progonima, prijetnjama, zastrašivanjima i pogubljenjima. Međutim, zbog čega je do danas to i nadalje tako ostaje otvoreno. Autorica pripovijedajući o trima tragičnim životnim pričama, svjesno ili nesvjesno, otkriva i cijeli spektar detalja vezanih za metodologiju djelovanja komunističkog sustava koji se tada uspostavljao, kao i odnosa komunista prema svjetonazorskim neistomišljenicima«, istaknuo je Đonlić. »Medaljon je zapravo paradigma strašne sudbine jednog naroda u godinama komunističke tiranije pa se i pojavljuje uoči 70. obljetnice stradanja na Bleiburgu i Križnom putu. Biblijska borba između Davida i Golijata, škripara i Udbe okončala je davne 1951., ostale su priče, sjećanja i rijetki predmeti koji su mogli svjedočiti o vremenu, događajima i ljudima. Medaljon tako postaje svjetionik koji osvjetljava prošlost, ali i simbol nade, vjere, slobode... Autorici još jednom čestitam i želim nastavak spisateljskog rada, jer ako se po jutru dan poznaje, onda je uspjeh zajamčen«, zaključio je Đonlić.

Fra Miljenko Stojić u svom je osvrtu istaknuo da roman obrađuje jednu temu o kojoj stariji znaju jako puno, dok onima mlađima ta tema i nije tako poznata. »Drugi ih poznaju kao križare, kamišare ili odmetničku bandu, te i nakon mnogo desetljeća, književnih djela o ovoj epskoj tematici gotovo da nema. Za vrijeme jugokomunizma govorili su uglavnom o njima novinarski ili u naporu njihove paradigme reinterpretacije povijesti, za vrijeme, nazovimo, demokracije još se uglavnom čeka na konačnu ocjenu tih revolucionarnih skupina pa da se onda krene u umjetničko stvaranje. Anita Martinac ništa ne čeka, ali ništa i ne prejudicira«, istaknuo je Stojić. Govoreći o romanu, osvrnuo se i na institut pokajanja. »Iako književnost, pogotovo današnja, ne trpi realnost u opisivanju, ovdje je ona dobro došla. Sve ono o čemu se govori istina je, umjetnička imaginacija poslužila je samo u oblikovanju nekih vezivih podrobnosti kako bi sve bilo čitljivo…Tu jednostavno dotičemo zlo svojim rukama, ne vjerujući samima sebi da takve stvari mogu biti istina… Spisateljica iz obzirnosti ne navodi prezimena zlikovaca, iako je svima jasno o kome se radi. Ona time želi reći da njihova djeca nisu kriva za ono što su im očevi radili. Međutim, suprotna strana itekako navodi sve što zna ili što je izmislila o roditeljima, pa i djeci onih koje je progonila. Bilo bi zanimljivo razmotriti što su u životu i kako postigla pojedina djeca zlikovaca iz romana. Iznenadili bismo se spoznatim i shvatili da nije važno zaboraviti, važno je se pokajati. Tek na tome djeca škripara i djeca progonitelja mogu nastaviti graditi zajednički život. Pokajanje se zahtijeva s obje strane…«, poručio je. Na kraju je fra Miljenko Stojić zaključio da je roman pisan laganim stilom, vještim perom i da se autorica ne priklanjanja nekoj strani u izražavanju svojih osobnih stavova, te da će neki reći da zbog ove tematike roman nije suvremen, iako nemaju nikakvih dokaza za to. Istaknuo je također da roman Medaljon zacijelo ne će pobuditi rominjanje ni poplavu obrade ovakvih tema, jer se još bije bitka za našu prošlost. »I umjetnici, ne samo književnici, čekaju jasnija vremena«, zaključio je fra Miljenko Stojić.

Na kraju je i sama autorica Anita Martinac kazala da roman ne doživljava kao svoj, već da je roman »naš« i da je dugo promišljala o njegovu naslovu dvojeći između Medaljona i Ključa, jer roman je, kako je istaknula, svojevrsno otključavanje i vraćanje u prošlost. »Roman je put kako od zaborava sačuvati prošlost zbog naše budućnosti, jer povijest se i danas ponavlja u BiH. Na pozornici su isti neki ljudi, ista neka djeca…«, kazala je autorica pritom naglasivši da »nema obitelji u Hercegovini koja ne će pronaći svoju bol u tom "našemu" romanu«. Zaključila je svoje izlaganje krasnoslovom iz romana: »Sve nam je osim ljubavi oduzeto… Iz jednog zrna takve ljubavi, s naslijeđenim medaljonom Čudotvorne Gospe na dlanu, izniknula je i ova knjiga.«