Zagreb, 5. veljače 2015. (hkv.hr) – Presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu kojom je odbijena Hrvatska tužba i srbijanska protutužba, njene pravne, političke i psihološke posljedice za Hrvatsku i hrvatsko-srbijanske odnose, za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Marija Slišković, Đuro Vidmarović, Mate Knezović, Damir Borovčak, Miljenko Stojić i Željko Cvrtila.
...
Miljenko Stojić: Odbaciti jugonostalgiju
Ovo je još jedna u nizu salamonskih međunarodnih odluka glede Hrvatske. Genocidnih radnji je bilo, ali nije bilo namjere. Nečuveno. Ali što je tu je. Idemo dalje znajući da nismo mi ti koji su činili te genocidne radnje, niti kao narod neke druge zločine. To što su pojedinci prekoračili ponekada dopustivi prag, neka je druga priča.
U svemu ovome najviše mi je žao žrtava diljem Hrvatske. Po izrečenom pravorijeku nije ih bilo dovoljno da se sve to proglasi genocidom. Kao da jedna žrtva nije previše! Napadač je došao s druge strane granice i razasuo svoje zlo. Da je znao u sebi zatomiti taj rušilački nagon, sve bi bilo drukčije. Danas bismo mogli govoriti o dobroj zajedničkoj prošlosti, o dobrim susjedskim odnosima kao njihovim plodom. Ovako imamo nastavak istog zlosilja. Napadači se nisu pokajali, odrekli svoga zla, učvršćeni su u uvjerenju da su imali pravo. I opet će istim putem, ako im se pruži prilika. Tako mi to nazivamo, a razni po svijetu to nazivaju doprinosom međusobnom pomirenju. Ma to je jednostavno nemoguće. Pomirenje se gradi na istini i kajanju, a ne na izjednačavanju krivca i žrtve.
Različiti komentatori već primjećuju, a i još će primjećivati, različite stvari s kojima možemo biti zadovoljni. Unatoč politikanstvu suci su nastojali sačuvati svoj dignitet pa dosta toga nisu mogli prekriti. Meni u svemu ovome u oči upada jedna stvar kao sržna. Jugoslavenstvo. Vojska koja se nazivala JNA i koja je nosila petokrake na svojim kapama bila je predvodnik i onaj okidač koji je Srbe s obje strane granice gurnuo u razaranje i ubijanje na hrvatskom tlu. I što je toga jugoslavenstva bilo više, zlo je bilo veće. Nešto slično primjećuje se i u trenutnim komentarima. Tamo gdje nema jugonostalgije iskaz je pravičniji i pun suosjećanja prema žrtvama, tamo gdje je ima iskaz je salamonski kao u presudi i sve ciničniji i ciničniji.
Zbog toga ako i Hrvati i Srbi, unatoč svemu, u budućnosti žele doći do normalnih odnosa moraju što prije od sebe odbaciti jugonostalgiju. Postoje dvije države koje najprije moraju uvažavati sebe, da bi mogle uvažavati druge. Ali kad to hoćete spojiti u jedno, zajedno s drugim prostorima, kako ne će doći do zla? Učinimo sve da bolja vremena svanu što prije, ali na istini i pravdi, a ne na trulim kompromisima koji nas zavodnički vode u propast.
 komentari-presude-medjunarodnog-suda.pdf | [ ] | 1089 kB |