Print Friendly, PDF & Email

Široki Brijeg, 24. listopada 2021. (Lucijana Kožul) – Danas, u nedjelju, 24. listopada na Širokom Brijegu održan je simpozij »Stopama pobijenih«. Već 13 godina, Vicepostulatura, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, uspješno organizira i održava ovaj simpozij. Kao i dosadašnjih godina, tako i ove, cilj simpozija je rasvijetliti jugokomunističko ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjega, kao i povijesnih okolnosti u kojima se to sve dogodilo.

Program je započeo sv. misom u 11.00 u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu, koju je, uz vicepostulatora fra Miljenka Stojića, predvodio dr. don Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. Sumisili su još dr. don Anto Orlovac, biskupski vikar u Banja Luci i don Mladen Benko, župnik u Preseki.

Don Mirko je u svojoj propovijedi govorio kako velika većina vjernika živi u sljepoći, kako ne vidimo kakvi smo mi zaista, ali zato vidimo kakvi su drugi ljudi i vidimo sve njihove mane. »Braćo i sestre! Naši Širokobriški mučenici nisu bili ljudi bez grijeha! Bili su oni ipak slaba i krhka bića, baš kao što smo i svi mi drugi bez obzira koliko mladi ili stari bili ili mislili da smo snažni i jaki. Živjeli su oni svoje ideale redovništva, usađene vjerom svojih roditelja, onako kako su umjeli i vjerovali Isusu koji ih je zavolio i pozvao upravo onakve kakvi su bili, krhki, slabi, osjetljivi, bojažljivi, a opet neumoljivi, odvažni, hrabri i ustrajni. Voljeli su oni ljude kojima su služili i širili su radosnu vijest o Bogu, spasitelju čovjekova dostojanstva. Iako su bila teška, turobna i neizvjesna vremena jedni drugima su ulijevali sigurnost da će Bog izvesti sve na dobro. Ipak, u jednom trenutku ljudski um biva pomračen i redovnici postaju krivi za sve. Optužba: Druže se s grješnicima, na strani su grješnika. Treba ih se stoga riješiti. Zadatak je potrebno izvršiti odmah. Počinju pljačke, ubijanja, odvođenja! Izbriši im spomen zauvijek! Neka ne ostane iza njih ni zrnce Gospine krunice koju su molili, ni listić časoslova iz kojeg su Bogu upućivali molitve, ni kalež u kojemu su Kristu prinosili žrtvu, ni komadić tkanine redovničkog habita koji je svjedočio njihovu izvanjsku povezanost s Bogom. Zadatak je to koji će izvršiti oni čija se nevinost i grješnost ne smije i ne može dovoditi u pitanje jer su oni vlastodršci, a time su izuzeti od pogrješaka, mana, krivih procjena i nepravednih sudova. … Nedopustivo je tješiti se laži koju i danas podmeću pojedini postkomunistički ideolozi, kvazipovjesničari, politolozi, raznorazni manipulatori i obožavatelji režimskih diktatura, a sve pod krinkom neoliberalnih čuvara i zaštitnika ljudskih prava, da su svi redovnici krivi i da je stoga zločin nad njima bio opravdan i dopustiv. Prihvaćajući takav stav lako ćemo zaključiti da bi istina bila povlastica mučitelja, ubojica i egzekutora, a laž metoda koja bi ih vodila do ostvarenja toga mračnog cilja uništenja čovjekova digniteta.«

Nakon sv. mise uslijedila su predavanja. Ove godine predavanja su se održala u Izložbenom prostoru Franjevačkog muzeja i galerije.

Prvi predavač, dr. don Anto Orlovac održao je predavanje na temu »Stradanje Banjolučke biskupije u Drugom svj. ratu i komunističkom poraću«. U predavanju je iznio činjenice i podatke o stvarnom broju stradanja puka i svećenika u Banjalučkoj biskupiji. »O razmjerima stradanja vjernika u ratu i u poraću govore i brojevi i popisi stradalih. Već tridesetak godina bavim se prikupljanjem imena i podataka onih koji su izgubili život u ratu i poraću, bilo kao civilne osobe, bilo kao pripadnici različitih vojnih i policijskih postrojba, a bilo ih je gotovo u svim vojskama onoga vremena. Danom 30. rujna 2021. imamo na tom popisu ukupno točno 10.903 stradalih u cijeloj biskupiji. Ovdje valja opet naglasiti da su u popis unošeni samo izravno ubijeni, poginuli, nestali u ratu i poraću, a nisu oni koji su umirali od različitih bolesti i teških uvjeta života u ratu: od tifusa, gladi, zime, osobito prognani i izbjeglice, različitih dječjih bolesti, i sl. S njima bi broj bio puno veći. … Sudbinu svojih vjernika dijelili su i njihovi pastiri, svećenici. Dapače, oni su često bili prvi na udaru po načelu: “Udarit ću pastira i stado će se razbjeći”. A stradavali su na različite načine, kao i njihovi vjernici: ubijali su ih četnici i partizani u ratu, “sudile” su ih i strijeljale vojne i civilne komunističke vlasti već u ratu i nakon rata, osuđivani su na teške tamničke kazne bez krivnje, a određen broj ih je morao napustiti biskupiju i izbjeći kako bi spasili živu glavu te se nikada više nisu mogli vratiti (osobito oni njemačke narodnosti). Biskupija je nakon rata praktički ostala bez svećenika. U dušobrižnički rad silom prilika bili su tada uključeni i stariji franjevci i trapisti koliko ih je uopće bilo. O tome najbolje govore brojevi. Banjolučka je biskupija u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubila 12 svećenika: 4 su izravno i namjerno ubijena, 1 je poginuo u napadu partizana, 2 su “suđena” i strijeljana, 1 je umro od posljedica ranjavanja, 1 je umro u logoru kao žrtva bolesti a bio je vojni dušobrižnik, 2 su nestala na Križnom putu, 1 je umro u istražnoj tamnici nakon rata. Osim toga ubijena su 2 bogoslova i 3 sjemeništarca. Nakon rata, na uglavnom višegodišnju robiju, osuđeno je 10 svećenika, a kratko je bio zatvoren i sarajevski svećenik, kasniji banjolučki biskup, dr. Dragutin Čelik. Sudbinu prognanika podijelilo je 8 svećenika koji se nikad nisu mogli vratiti u biskupiju, te dvojica biskupa. Franjevci Bosne Srebrene izgubili su na području Banjolučke biskupije 13 svećenika, što ubijenih, što nestalih, te još 6 bogoslova, sjemeništaraca i časne braće. Svi trapisti njemačke narodnosti iz opatije “Marija Zvijezda” u Banjoj Luci morali su još tijekom rata napustiti svoj samostan i povući se najprije u svoju filijalu u Rudolfstalu (Bos. Aleksandrovcu), a odatle u Njemačku i Austriju. Ubijeno im je i umrlo u logorima ili od njihovih posljedica 13 svećenika i časne braće.«

Etičar dr. don Mirko Šimić govorio je, pak, na temu »Identitet (hrvatski i katolički) u svjetlu mučeništva«. U svome predavanju pojasnio je što su to zapravo mučenici, a spomenuo je i naše hercegovačke fratre koje su jugokomunisti ubili. »Za papu Ivana Pavla II. mučenici su oni koji su sve do žrtve života vjerni čovjeku, oni koji su mučenici kršćanske ljubavi, koji su mučenici pravednosti, koji su mučenici istine te mučenici mira. Isti taj papa pozvao je mjesne Crkve da učine sve i da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo. Mučeništvo se nikada ne događa slučajno, jer ono pretpostavlja ustrajan rast u vjeri i vježbanje u krjeposnom životu koji znači svladavanje sklonosti na zlo u sebi te jačanje altruizma. … Mržnja prema Crkvi (katoličkoj vjeri) glavnim je razlogom ubijanja svećenika, a time i Širokobriških mučenika kako ih ovdašnji puk naziva. Da se svećenike i franjevce željelo iskorijeniti s posebnim ciljem, svjedoči upravo primjer samostana u kojemu se u ovom trenutku nalazimo. Partizanski zločinci svoje žrtve nisu poznavali, nisu im znali niti ime, nego im je bio dostatan habit koji su na sebi nosili. Crni, tmurni i pretužni su bili ti dani kada su Široki Brijeg i ostale župe ovog kraja ostali bez svojih fratara, a time je čitava širokobriješka općina ostala bez ijednog svećenika, kako to svjedoči fra Jerko Karačić u svojim Uspomenama iz doba mučeništva. Stvarno pitanje je, pak, može li se identitet, bilo duhovni bilo nacionalni, mučenjem i progonstvom oteti, izbrisati, oduzeti ili reducirati? Čini se da ipak ne može, budući da komunistički silnici nisu mogli osporiti utjecaj dominacije franjevaca bilo preko ideoloških, kulturnih ili obrazovnih sfera, tako da im je preostalo jedino ubijanje tijela.«

Treće predavanje, na temu »Laž kao sredstvo proizvodnje “istine”«, održao je povjesničar mr. Stjepan Lozo. Između ostaloga rekao je sljedeće. »Iako i riječ “neistina” i riječ “laž” jednako označuju kako neki iskaz, neka iznesena tvrdnja ne odgovara stvarnosti, te se dvije riječi u svojoj sadržanoj poruci ipak bitno razlikuju. Dok neistina može biti iznesena nehotično, primjerice zabludom, laž razumijeva svjesno iznošenje netočne tvrdnje. Namjerno iznositi neistine o drugom, klevetati, mogu pojedinci, a mogu i organizirane zajednice po svojim istaknutim predstavnicima. Iznošenje laži o drugome, klevetanje, može uništavati imovinu i zdravlje neke konkretne osobe, pa i naroda, čak i sam njihov život. … Krajem lipnja 1941., uz objavu projekata stvaranja Velike Srbije, srpska strana pušta u optjecaj “Valerijanov memorandum” koji lažno optužuje Hrvate da su već do tada, tobože, pobili 100.000 nedužnih Srba u NDH. Bio je to u osnovi jednostavan model propagande. Cilj je bila etnički čista Velika Srbija, naseljena samo Srbima, a način njezina ostvarenja je vojna provedba genocida nad Hrvatima. Srpska propaganda trebala je izvršenje stvarnoga genocida nad Hrvatima prikrivati agresivnim ozloglašivanjem Hrvata za izmišljeni genocid nad Srbima. To je i činila kako u Berlinu i Rimu, tako i u Londonu, New Yorku i na drugim stranama. Izrada “Valerijanova memoranduma” organizirana je pod pokroviteljstvom tadašnjeg prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve (SPC-a) mitropolita Josifa Cvijovića, čovjeka koji se prethodno borio s oružjem u rukama kao četnik za velikosrpske ciljeve u Makedoniji. Rad na memorandumu počeo je polovicom lipnja 1941., a obavljao se u Muzeju SPC-a u Beogradu. Za tu nakanu SPC je osnovala posebno povjerenstvo kojem je predsjedao episkop zvorničko-tuzlanski Nektarije Krulj. Memorandum je potpisao episkop Valerijan Stefanović, vikar patrijarha SPC-a, u ime čitave SPC, kao njezin službeni dokument. Taj dokument i danas je službeni dokument SPC-a, pa se može držati da i dalje nanosi tešku štetu časti i životu Hrvata, moguće čak i u Vatikanu. Ta velikosrpska kleveta Hrvata nije samo nekakva prilagođena izmišljotina, ona je sramotna laž. Po mnogim dostupnim podatcima, naime, može se zaključivati kako do 23. lipnja 1941. na teritoriju NDH nije stradalo ni 1.000 Srba po svim osnovama, dakle ni 1% od optužbe iznesene u dokumentu SPC-a.«

Simpozij je završio zahvalom svim mnogobrojnim posjetiteljima i predavačima te pozivom da se svi koji imaju bilo kakvu informaciju o ubojstvu fratara jave u Vicepostulaturu i na taj način doprinesu njezinu uspješnom radu. Program je vodila Višnja Spajić. Posjetitelji su još neko vrijeme ostali u druženju i razgovoru.