Print Friendly, PDF & Email

Bože, kojeg li naslova! Kao da već nešto zaudara, iako su ovo sve samo slova i ništa više. Nažalost, treba o ovome malo progovoriti.

Skinuli smo komunizam s vrata i bili smo tada neobično sretni. Konačno smo svoji na svome, rekli smo uglas. Došlo je vrijeme slobode. Disali smo punim plućima i osjećali kako je to dobro. Putujući našim cestama razmišljali smo kako ćemo ih obnoviti, kako nas više ne će podsjećati na prošla vremena. Sada je one naše i uljepšat ćemo ih za sebe, zaključivali smo.

Ipak, prije nego što smo mi krenuli sa svojim uljepšavanjem neki drugi su to napravili na svoj način. Uzduž naših cesta osvanulo je smeće. Nekada u crnim vrećama, a obično istreseno u svoj svojoj rugobi. Stajalo je uzduž tih cesta poput drvoreda. Samo, nije pružalo hladovinu već osjećaj da moraš što prije pobjeći odatle. Ceste kojima smo se vozili ili smo njima išli odjedanput kao da više nisu vodile nikamo. Nismo se mogli pomiriti s njihovim nagrđenim izgledom. Nekako smo mogli prihvatiti njihovu trošnost, ali smeće, to nikako.

Možda bi sada bio red progovoriti koju o onima koji su to učinili? Ali, time bismo im dali važnost koju oni nikako nisu zaslužili. Pustimo ih da se sami prepoznaju. Radije recimo koju o posljedicama ovakvog nereda.

Sa zdravstvene strane gledajući, smeće svuda oko nas opasnost je za svakoga od nas. Ono je izvor raznoraznih bolesti, onaj mač koji nam neprestano visi nad glavom i kojega nikako da uklonimo. A tako malo samo treba.

S duhovne strane gledajući smeće na svakome koraku jest izraz naše nutarnje pustoši. Sve zajedno nas označava kao ljude siromašne duhom. Onaj, naime, tko ima duha u sebi, nikada ne će pokazivati svoju ružniju stranu, nego onu lijepu. Na taj način svoju ljudsku nesavršenost pobijedit će svojim duhom.

Već nam je sv. Franjo pred više od 750 godina pokazao što nam je činiti. Zašto baš njega spomenuti? Do dana današnjega on je ostao pojam duhovna i slobodna čovjeka. Više nego ijedan svetac približio se ljudskosti u nama, oplemenio je i učinio je svetom. Pokazao nam je kako ovo prolazno i tvarno učiniti sredstvom koje će nam dati nutarnji mir i slobodu. On nije samo klečao i govorio nam da zaboravimo na sve oko sebe i usredotočimo se na Boga. Njegova je misao bila preko ovoga vidljivoga doći do svoga Boga koji je izvor svega života. Priroda nam u tomu može pomoći. Bog ju je stvorio da bismo u njoj obitavali i da bismo i preko nje spoznali Božju ljepotu. Nama je to spoznati i vladati se prema svojim spoznajama.

U novije vrijeme nastao je i pokret »Lijepa naša« koji se brine za očuvanje prirodnog okoliša. Osim što nastoji spriječiti otvaranje raznoraznih tvornica opasnih za okolinu, isto tako se brine za pošumljavanje naših goleti. Svako zasađeno drvo znači više kiše, više života. Nekada su to radili i komunisti. Bila je to jedna od rijetkih dobrih stvari koje su učinili. Smeće bačeno bez ikakva reda i smisla odaje svijest koja nije dorasla ni jednoj primitivnoj komunističkoj svijesti.

Neozbiljno je razmišljati da će nam biti dobro samo ako nam je čisto i uredno u kući u kojoj stanujemo. Naša kuća nisu samo četiri zida oko nas, nego i sve što vidimo svojim očima i čujemo svojim ušima, pa čak i više od toga. Dio smo cjeline i cjelina je dio nas. Smeće oko nas to nikako ne dokazuje.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 34/35, Čitluk 1996., str. 2.

Osobno