PRIJELAZ, ALI U ŠTO

Print Friendly, PDF & Email

Dok smo bili djeca sanjali smo biti odraslima. Htjeli smo okusiti što to znači punim plućima udisati život, donositi odluke, raditi ono što rade ti odrasli. Prilika nam se pružila kada smo zakoračili u mladenačko vrijeme. Bilo je to oko naše 15. godine. Otvorena srca i uma zakucali smo tada na vrata odraslih i započeli svoj hod. On se razlikovao kod svakoga od nas, ovisno o iskustvu prvog susreta i svega onoga što smo ponijeli kao nasljedstvo svojih predaka i svojih dječačkih dana.

I danas, dok ovo pišem, kucaju neki na vrata odraslih. Radili su to i jučer, radit će to i sutra. Mi koji se nazivamo odraslima promatramo ih i priča počinje.

Jedan od prvih zaključaka jest da današnja mladež ne zna što čini. Idu u kafiće, drogiraju se, piju, bludniče, slušaju neku zavijajuću glazbu, ništa ne rade... U naše vrijeme je, kažemo, sve to bilo drukčije. Tada je bilo reda. Znalo se što se smije, a što ne smije. Nije se događalo da bi netko učinio to i to. Ako bi to učinio, bio bi izbačen iz društva. A danas...

Opširnije...

NEDOVRŠENI TEKST

Print Friendly, PDF & Email
Već smo bili izlazili iz grada. Ispraćale su nas zadnje kuće. Odjedanput strahovit udar negdje blizu iza nas. Znali smo da smo bili brži i zadovoljno se nasmiješili. Granata nas nije pogodila. Smrt je projurila kraj nas poput razbješnjelih konja.

Čitav naš današnji dan bio je ispunjen tim čudnim mirisom, mirisom smrti. Krenuli smo rano ujutro posjetiti naše bojovnike na prvoj crti bojišnice, onoj iz udarnih priloga u našim javnim glasilima. Novine koje smo ponijeli sa sobom govorile su da su naši jučer napredovali. Napredovali, vraćalo mi se poput jeke u mislima. Nisam to mogao zaključiti po makovima na njivama pokraj puta. Ili možda jesam?

Opširnije...

PUT

Print Friendly, PDF & Email

Tamno je bilo tih godina unatoč suncu kojeg nije nedostajalo. Čizma bezbožnog komunizma stajala je na vratu mog naroda. I on je pod njom stenjao, baš kao nekada izraelski narod u Egiptu.

Zar ne, molili smo se da nam Bog pošalje nekog Mojsija da nas izvede? Ali njega nekako nije bilo.

Gledali smo kako neumitno putujemo prema svomu kraju. Već se osjećao njegov miris. Tada puče glas da se nebeska Majka ukazala momu narodu. Bila je to godina 1981., nadnevak 24. lipnja. Istina, oni koji su je vidjeli pobjegli su taj prvi put. Previše je to bilo duboko. Tek sutradan su joj se usudili progovoriti. I put započe, put izlaska moga naroda i svih naroda koji žele ići s njime.

Opširnije...

POVRATAK KORIJENIMA

Print Friendly, PDF & Email
Ne znam, niti me to mnogo zanima, je li bilo slučajno da sam se pisanjem snažnije počeo baviti u ona vremena kada su neke užarene glave u bivšoj nam zajedničkoj državi (ne domovini), htjeli do kraja zarobiti naš um. Vikali su bjesomučno o nekim svojim pravima i našim krivicama. Prema njima sve je konačno trebalo završiti tako da mi konačno postanemo poslušni i mirni, bez pitanja o našoj slobodi i pravicama. Bogati, uhranjeni, »slobodoljubivi« svijet dao im je za pravo. Sadašnjost je mogla započeti, kao i »mudra« raspravljanja umišljenih veličina u javnim glasilima.

Hvala Bogu, nisu uspjeli ni jedni ni drugi. Mi smo se usudili i slomili jakost naših okova.

Pišući toliko puta sam zaželio pisati o poteškoćama o kojima pišu svi ostali na Zapadu. Zašto bih ja bio iznimka? Zapad je moj uljudbeni prostor, kako god to zvučalo. Ne mislim da je to jedini prostor dostojan ljudskoga življenja. Imao sam sreću upoznati i drukčije prostore, te iskustveno zaključiti da je svaki prostor dostojan čovjekova življenja kada ga takvim učinimo. Slučajno sam rođen na Zapadu i slučajno sam tu proveo svoje djetinjstvo. Mojom namjerom ta slučajnost postaje mojom stvarnošću.

Opširnije...

Više članaka ...

  1. NAŠ BOŽIĆ
  2. USKRSNUTI

Osobno