Antun Jozing, Ubojstvo ljepote, Vlastita naklada, Zagreb, 2019.
Da bismo dobro shvatili neku knjigu, moramo pronaći ključeve za njezino pravilno otvaranje. U ovom slučaju to su sljedeći. 1. »U Čačincima gdje živimo nema nikakvih mogućnosti zapošljavanja. Osim toga, kod nas u selu bilo je malo partizana. Orahovica je naša općina, a tamo ih je bilo više. Glavne face su komunisti Mesići, ćaća Tovariš Mesić i njegov sin Stipe. ... On i njegov ćaća bili su glavni drmatori koje ljudi uglavnom nisu ni voljeli ni poštovali.« (str. 29.) 2. »Nekako u to doba ubijen je, točnije zaklan, župnik u Čačincima. Koliko znam, istraga nije ništa otkrila. Govorilo se u narodu da su to uradila trojica SKOJ-evaca. ... Jedan od njih završio je na psihijatriji i nikada se nije oporavio. Drugi se objesio o gredu na sjeniku, a treći je nestao i nikada se više u selu nije pojavio.« (str. 30.)
Pisac ovog romana, ili Deda u radnji, spremno se odazvao zovu domovine u Domovinskom ratu. Saznajemo o tomu podrobnije u prethodnom romanu Mrtvi se ne vraćaju koji svakako treba pročitati da bi se ispravno shvatio ovaj. S drugu stranu su oni što nose petokrake na kapi kao gore spomenuti. Posjeduju svu silu oružja. Suprotstavlja im se skupinica koja naizgled malo toga ratničkoga ima u sebi, a također ni prikladnog oružja. Ono što imaju, a protivnici to niti znaju niti sami imaju, jest zajedništvo stvoreno u nekim drugim bitkama protiv istog neprijatelja. Čekaju ih dvije opasne zadaće. Treba onemogućiti protivnički prijelaz na ovu stranu Kupe što oni uporno pripremaju danima i treba im ometati prometovanje cestom Petrinja – Glina. Nadređeni to povjeravaju Poručniku kao dokazanom ratniku, a on okuplja njih.
Za očekivati je napet tijek radnje, smjenjivanje događaja. Ima toga ovdje, ali potpuno drukčije postavljeno nego u prethodnom romanu. On je nastojao prikazati urođenu ratničku umješnost Hrvata skupljenih s raznih strana. U ovom slučaju pokazuje se njihova duša pa sve ima drukčiji tijek. Ne glume Rambu i ne ruše zapanjujućom snagom sve oko sebe. To su dečki iz naše sredine, dečki čije su očeve, majku, braću i sestre progonili jugokomunisti, dečki koji imaju srca za svoje i koji pritom ne prave zločine. To im je tuđe, pa i malodobnom Petru kojemu su roditelje jednostavno zaklali a koji se nije nakon toga predao očajavanju nego je krenuo u oslobađanje svoje domovine. Zbog svega toga ponekada izgledaju kao velika djeca zaigrana u nekim svojim igrama. Imaju osjećaja za dobro, osjećaja za lijepo. Ratuju na obalama Kupe, prekrasne rijeke koja očarava svojom ljepotom. Ali onih drugih nije briga, oni ubijaju tu ljepotu. Dovode i svoje neiskusne pripadnike na prvu crtu bojišnice. Hrvatska mala skupina nije znala za to i zahvalni su Bogu što ih nisu pobili u žaru borbe te ih predaju nadređenima za razmjenu. U drugom slučaju dok izvode diverzije na onoj cesti, vozajući se čak drsko njome, pronalaze ih na pijanci u vatrogasnom domu pa im oduzimaju svo oružje a da to oni nisu ni primijetili. Jasna slika jedne i druge vojske. Učvršćuje to uvjerenje u onoj hrvatskoj da je pobjeda moguća, samo treba izdržati.
Umjesto pijančevanja i ludiranja Dedini suborci vole čitati i slušati njegove priče, vole njegovo doživljavanje nekih davnih dana koje oni nisu doživjeli, vole uranjanje u čistu narodnu dušu. Njih ne zanima mjesto u društvu, njih zanima osloboditi svoju domovinu i dopustiti svakomu da bude ono što želi, naravno prema važećim zakonima. Zbog toga imaju snage u svoje društvo na opasnoj crti prema protivniku primiti i Srbina, kao i neke domaće koji se ne mogu pomiriti da ih je sve ovo snašlo. Čak je i jedan Slovenac tu, najprije im se predao kao redovni pripadnik tzv. JNA, da bi se onda vratio njoj i uhodio za hrvatsku stranu. Neki se kroz sve ove događaje odlučuju popraviti, kao Lopov. Hrvatska strana, dakle, čuva svoju dušu dok u isto vrijeme ratuje jer je primorana na to.
Za razliku od prethodnog romana koji je završavao povlačenjem, ali ne i porazom bez nade, ovaj roman završava odlikovanjima i čestitkama na dobro obavljenu poslu. No, nije to baš tako idilično. »Većina momaka otići će u svoju bazu u Dugo selo, a ja ću u Auguštanovec u svoju postrojbu. Neki dečki će vjerojatno otići na Južno bojište jer tamo je sada frka i to povelika.« (str. 259.) Nema stajanja dok sve ne bude gotovo! Hrvatski se ratnik ne predaje!
Ponovno je ovo još jedan odličan roman iz pera Antuna Jozinga. Iznjedrila ga je njegova čista duša. Trebalo bi ga čitati u školama, kao i slične književne uradke nekih drugih pisaca. Umjesto toga još se čitaju, ne ću reći književni, uradci potomaka zadojenih jugokomunističkom hudom ideologijom. No, u skladu s jasnim stavom ovoga romana, i tome će doći kraj, samo se treba posvetiti neizbježnim bitkama. Dobit će se ma koliko to izgledalo teško!
Miljenko Stojić
Antun Jozing, Ubojstvo ljepote, Vlastita naklada, Zagreb, 2019., str. 293. – 295.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. srpnja 2019.