Radica Leko, Vako, tako ili nako, HKD Napredak, Posušje, 2020.
Svatko nekamo pripada, htio on to ili ne. Zbog toga su priče o »nomadima«, »svjetskim građanima«, zapravo besmislice. Ako nikamo drugome, pripada se onda dotičnima.
Svjesna svega Radica Leko opisuje svoje podneblje. Ne bježi od njega, ne stidi ga se, nego istražuje njegovu dušu htijući da je ona bolja nego što jest. Izneseno, dakle, ne želi poniziti to podneblje, ono ga želi suočiti sa samim sobom i naznačiti mu prave putove.
Nit od koje se odmata čitavo klupko pričanja jest: »Živićemo!... Vako, tako ili nako!« Izrekla je to glavna ličnost priča sabranih u prvom dijelu ove zbirke koji ima naslov »Vako«. Radi se o Stipi, jednome od mnogobrojnih koji je otišao u tuđinu zaraditi kruha i sebi i svojoj obitelji. Ozbiljno je to shvaćao, za razliku od Slavka koji je život uzimao s one laganije strane. I jednoga dana Stipe u toj hladnoj tuđini ne odoli nagovaranju te toplinu pokuša kupiti. Tek kasnije shvaća kako je i njezina prodavačica jedna iz njegova kraja. Skroz ga uznemiri saznanje da je rodila nakon nekog vremena. Je li otac djetetu? Mučilo ga to pitanje i po danu i po noći, dok konačno nije donio odluku. Sličnu tematiku slijedi i drugi dio knjige pod naslovom »Tako«. Sad je glavni lik žensko, Mira. I ne više u tuđini, već u domovini. I ona je tražila toplinu, ali jednostavno nije išlo. Upadala je iz jednog teškog stanja u drugo. Pogrješke su se redale, a ona je samo željela smirenje. Treći dio zbirke, pod naslovom, »Nako«, napušta govor o jednoj glavnoj ličnosti i njezinom usudu. Ipak, opet je govor o jednome. To je sada podneblje u koje je uronjena i sama autorica. Ne susreće se ono samo sa striktnim obiteljskim poteškoćama. Tu su i naše zajedničke poteškoće, sustavi koji te mlave i baš ih briga tko si i što si.
Kako smo primijetili, u stilu koncentričnih krugova Radica Leko priča povijest jednoga »mista«, razotkriva mu dušu da bi je iscijelila. Zaključujemo to po tomu što su završetci svih događanja ipak sretni koliko mogu biti. Život nam je napravio što je napravio, idemo dalje.
Istakao bih ovdje priču »Majka«. Ilija sretno živi dok mu ne poginu otac. Ostadoše on i majka sami. Pojavi se i neznanac u njihovu životu. Majka se pribi uz njega, a on bi jednostavno odgurnut. Prošla su vremena. Stao je ipak na svoje noge. Majka opet spade na prosjački štap i pojavi se u njegovu životu. Nije joj mogao oprostiti. Njoj je sve bilo jasno. Prihvatila je poniženje. U njemu je i umrla. A Ilija nije mogao naći mira dok se nije ispovjedio. Život je opet mogao poteći pravim putem.
Iako se pišući spomenutu tematiku lako može skliznuti u patetiku, to ovdje ipak, hvala Bogu, nije slučaj. Sami smo kovači svoje sudbine pa izvolimo kako ćemo se ponašati. A lijek uvijek postoji, samo ga treba htjeti i znati uzeti. Koliko je sve ovo daleko od onih književnika koji ganjajući modu izgube sebe. Nažalost danas je to prevladavajuće. No, na kraju će ostati oni koji ne budu ganjali tu modu nego vječne vrijednosti.
Jedna je takva obitelj, o čemu se toplo govori u priči, ili možda crtici, »Obitelj«. Život lomio i jedno i drugo, oni se nisu dali. Znali su da negdje postoji ona prava toplina. Pružili su si ruke i doživjeli ju, prenoseći je onda na mlađe naraštaje. Tako će i ova zbirka priča toplinu pravog pogleda na život prenijeti onima koji tek dolaze. I to je zaista prava priča.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 27. siječnja 2021.; hrsvijet.net, 28. siječnja 2021.